Lijepo, sunčano decembarsko prijepodne. U Brgudcu, na 747 metara nadmorske visine ćićarijskih prisojnih padina, toplije je nego što je ujutro bilo na istarskoj obali. Malo autom, malo traktorom, malo pješke iz sela se uspinjemo kolskim i šumskim putem prema Velikom Planiku, najvišem vrhu Ćićarije (1.272 metra). Ne, nećemo do vrha već samo do Boljunskog Dola, dolca na zapadnoj strani Planika. Tamo je prosinačkih dana prije točno 70 godina vjerojatno bilo osjetno hladnije, barem po sjećanjima onih koji su u tiskari Pobjeda na geštetneru izvlačili ratne brojeve partizanske štampe. Pričali su kasnije da su im od hladnoće matrice pucale, a nisu imali ni zimskog crnila za štampanje.
Teško je danas u mirnom dolcu u kojem je među bukvama, jasenovima, crnim grabrom i ponekim arišem nekoliko kamenih ruševnih zidova zamisliti taj partizanski tiskarski pogon i sve ostale aktivnosti Agit-propa Narodnooslobodilačkog odbora za Istru koji je tu bio smješten. Još je teže zamisliti ratne uvjete i stvarnu prijetnju njemačke nacističke vojske koja je i tim krajevima Istre doslovce žarila i palila. Zato više pažnje posvećujemo izvrsno sagrađenoj velikoj cisterni, čiji kameni svod još odolijeva zubu vremena.
- Tu su nekad bile štale, najviše za ovce, ali bilo je i krava i svinja, kaže naš vodič Milan Brajković, Brgučan s buzetskom adresom. Stoke odavno nema, ne samo na ovom dijelu Ćićarije. Danas se u lokvama na kojima se pojila stoka kaljužaju medvjedi i veprovi, reći će lovac Brajković - naravno, kad nisu zaleđene kao što su ovih dana.
Društvo nam u obljetničkom posjetu mjestu, gdje je tiskan prvi broj Glasa Istre u Istri, pravi i Slavko Bjelanović, koji se iz Umaga sa suprugom penzionerski preselio u Brgudac, na ženinu starinu. Novinarsku ekipu, uz potpisane reportere, čine i stare kajle - umirovljeni ali aktivni Ratko Radošević i kolega Mate Ćurić.
Što se fakata tiče, tu se oslanjam na pulskog povjesničara Davora Mandića, on je istraživao istarsku partizansku štampu, uključujući i početke Glasa Istre.
- Po meni, a i kolega Herman Buršić slično navodi, prva tri broja Glasa Istre, koji su svi istih dimenzija, tiskana su izvan Istre i potom doneseni i ovdje raspačavani. Tek je četvrti broj, koji je oblikom (bio je formata A4, a prva tri su upola manji), a i prijelomom i općim dojmom drugačiji i manje kvalitetan, nastao u Istri i "istarskim snagama". Ovaj, i samo ovaj broj izvučen je na lokaciji Boljunski Dol, a oni koji su u tome sudjelovali kažu da je to bilo prije kraja prosinca 1943., reći će mi Mandić.
Napomenut će i da je u Boljunskom Dolu najprije bio tiskan Istarski vjesnik koji je popunio prazninu između prva tri i četvrtog broja Glasa Istre. Broj 2. Istarskog vjesnika nosi nadnevak 24. studenog, a sljedeća dva 5. i 15. prosinca, njihov je izdavač bio NOO za Istru. "Prvi broj Istarskog vjesnika nastao je, kao i prvi brojevi Glasa Istre, u tehnici Agit-propa u Hrvatskom primorju. Nakon tiskanja Istarskog vjesnika od 15. prosinca, koji je bio posljednji broj toga glasila Prop-odjela Pokrajinskog NOO-a za Istru, počinju pripreme za tiskanje Glasa Istre. U siječnju 1944. nastali su brojevi 5., 6., 7. i 8., ali to je već bilo u Benašima kraj Kastva, kamo je tehnika iz Boljunskog Dola preseljena nakon što je krajem prosinca 1943. jedna njemačka ophodnja naletjela na stražara Agit-propa pa je došlo do pucnjave", kazat će Mandić. (G. PRODAN, snimio D. ŠTIFANIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU