Samostan sv. Mihovila nad Limom iz 11. stoljeća, jedan od najpoznatijih benediktinskih samostana u Istri i jedan od rijetkih kamaldoljanskih samostana u Hrvatskoj, obnavlja se od proljeća 2015. godine.
Prva crkva u sklopu samostana sagrađena je, kako saznajemo od povjesničara umjetnosti, još u 6. stoljeću, dok je posljednja građevina u tom sklopu veliki dvorac Coletti iz 18. stoljeća.
Obnova je vrijedan, ali i zanimljiv poduhvat jer ovaj samostan - koji je davne 1774. godine pripao braći Coletti, nakon što su ga dobili u procesu zamjene zemljišta s benediktincima s Murana - obnavlja lokalna zajednica odnosno Općina Vrsar.
Koncerti u obnovljenoj crkvi
Do sada su obnovljene crkve sklopa (crkva sv. Marije iz 6. stoljeća i crkva sv. Mihovila iz 11. stoljeća) i za njih je poznata namjena - bit će to prostori za koncerte i predavanja, ali i mjesto na kojem će stručnjaci za zidno slikarstvo moći proučavati izvorne romaničke freske bavarske slikarske škole, što je iznimno rijedak nalaz u Europi!
S druge strane, nastavlja se obnova samostanskih prostorija, za što je potrebno izdvojiti znatna sredstva te će se tek u postupku izrade glavnog projekta odrediti konačna namjena svih prostorija. Za sada je poznato da će svoje mjesto ovdje naći prostori istraživačkog centra, restoran, dormitorij (spavaonica)…
Kako neslužbeno saznajemo, o svemu tome bi vrlo skoro javnost trebala izvijestiti Općina Vrsar. Inače, nedavno je prezentacija obnove upriličena u prostorijama Kuće fresaka u Draguću (izlagala je tada i njena voditeljica Sunčica Mustač), a kojoj su prisustvovali mnogi domaći i inozemni stručnjaci. Nakon cjelovite obnove i savjetovanja odredit će se nova namjena sklopa.
Osnovao ga svetac Romuald?
Nad Limom tragovi naseljavanja datiraju od prapovijesnog doba; u blizini je pećina sv. Romualda. Dok još nije bilo sakralnih građevina, uz područje na kojem je danas samostan, prolazila je glavna rimska cesta Via Flavia, koja je vodila iz Akvileje preko Trsta i Poreča, Limskog kanala, Bala i Vodnjana do Pule.
Prva crkva sv. Marije sagrađena je u 6. stoljeću, vjerojatno je bila grobljanska, jer je oko nje pronađeno groblje s ukopima od 6. do 11. stoljeća. Riječ je o maloj jednobrodnoj crkvi s izbočenom izvana poligonalnom, a iznutra polukružnom apsidom.
Uz nju je u 11. stoljeću izgrađena velika crkva sv. Mihovila. Crkva je "sjela" na dio starijeg groblja. Riječ je o velikoj jednobrodnoj crkvi s izbočenom polukružnom apsidom. Crkva je sagrađena i oslikana u vrijeme porečkog biskupa Engilmara, poznatog biskupa koji je u Poreč došao iz Bavarske, iz samostana sv. Emmerama (Regensburg).
Porečki biskup Engilmar poznat je još i po tzv. Engilmarovom benedikcionalu, knjizi rukopisa neprocjenjive vrijednosti iz 11. stoljeća s dopunama iz 12. stoljeća, koju je dao napraviti kad je prihvatio službu u Poreču. U toj je knjizi, između ostalog, naslikan Engilmar kako služi misu, a u knjizi su ispisane i specifične molitve posvećene lokalnom svecu Sv. Mauru.
Nadalje, freske u velikoj crkvi sv. Mihovila jedne su od najpoznatijih romaničkih fresaka u Hrvatskoj - radila ih je regensburška slikarska škola. Čak i u samoj Bavarskoj nije sačuvano puno primjera fresaka iz 11. stoljeća zbog toga što su crkve kasnije pregrađivane i prepravljane. Zbog toga njemački i talijanski stručnjaci dolaze na sv. Mihovil nad Limom proučavati bavarsko slikarstvo 11. stoljeća. U apsidi je prikazano mučeništvo sv. Stjepana koji je nakon suđenja kamenovan. Na trijumfalnom luku su likovi benediktinskog sveca i svetog biskupa ili opata.
Vjerovalo se da je samostan osnovao sam sv. Romuald, poznati svetac čija je reforma benediktinskog reda rezultirala novim ogrankom benediktinaca - kamaldoljani (prema samostanu u Camaldogliu) za kojeg je dokumentirano da se na području Poreča nalazio od 1002. do 1004. godine. Ipak prva precizna datacija može se izvesti samo pomoću analize arhitekture i zidnih slika koje crkvu sv. Mihovila datiraju u sredinu 11. stoljeća.
Braća Coletti grade dvorac u 18. st.
Sredinom 13. stoljeća bilježi se naglo propadanje velikog broja samostana u Istri. Uzrok su epidemije kuge najrazornije 1222., 1234. te 1245 do 1248. godine. Ne zna se točno koja je bila kobna, ali iz 1225. godine datira zadnji spomen živih stanovnika samostana sv. Mihovila nad Limom. Papa Aleksandar IV potvrđuje da "u samostanu na Limu više ne žive fratri kamaldolskog reda...".
Zatim samostan Sv. Mihovila nad Limom 1394. godine preuzimaju kamaldoljani Sv. Mihovila Muranskog. Potom porečki biskup Bonifacije cijeli kompleks, navodno, predaje u ruke templara 1305. godine, koji se ovdje ipak nisu stigli nastaniti, jer ih je ubrzo dočekalo krvavo dokinuće njihova reda.
Samostan ponovno preuzimaju kamaldoljani Sv. Matije Muranskog 1520. godine, a važno je napomenuti kako je do kraja 18. stoljeća Sv. Mihovil bio jedini crkveni feud u Istri.
Do zamjene nekretnina došlo je 1772. između samostana sv. Matije Muranskoga i braće Antuna, Julija, Florijana i Stjepana Colettija iz Conegliana koji kreću s obnovom posjeda i grade svoj dvorac na području samostana.
U novijoj povijesti, 1965. godine, Skupština općine Poreč donosi Rješenje o dodjeli prava korištenja samostana poduzeću "Turist" koje je pravni prednik poduzeća "Riviera" Poreč (danas "Valamar Riviera"), uz obvezu da u roku od tri godine tu nekretninu osposobi za stanovanje. No, kako je u idućim godinama izostao interes za takvu investiciju, Radnički savjet poduzeća "Laguna Poreč" (u sklopu kojega je bila "Riviera"), donosi odluku da se, bez naknade, samostan i kapela Sv. Mihovila prenese Općini Poreč.
Koncem 90-ih godina prošlog stoljeća Općina Sv. Lovreč pokreće tužbu s ciljem da se, kao pravni prednik Općine Poreč, uknjiži na nekretninu samostana koji se tada nalazio na njenom području. Općinski sud u Poreču je 1999. odbio tužbeni zahtjev Općine Sv. Lovreč, a godinu kasnije tu je odluku potvrdio i Županijski sud.
Još 30,5 milijuna kuna
Na koncu je Općina Vrsar 2013. pokrenula inicijativu prema Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu da se navedena nekretnina uknjiži kao vlasništvo Republike Hrvatske uz brisanje društvenog vlasništva s pravom korištenja "Riviere" Poreč, što je vrlo brzo i provedeno. Time su stvorene pravne pretpostavke za početak obnove samostanskog kompleksa i prijave Općine Vrsar kao nositelja projekta obnove na natječaje za programe javnih potreba u kulturi RH i Istarske županije.
Sada je, dakle, hrvatska država vlasnik samostana i crkve Sv. Mihovila, dok je Općina Vrsar vlasnica krušne peći i pet zemljišnih parcela oko samostana. Bez obzira na to što samostan nije u njenom vlasništvu, Općina Vrsar financira obnovu djelom i vlastitim sredstvima te se javlja na natječaje za financije u svojstvu nositelja projekta obnove i organizira provođenje same obnove.
Od 2014. do ove godine Općina Vrsar ukupno je osigurala nešto više milijun i 700 tisuća kuna, a od toga je sama izdvojila nepunih 680 tisuća kuna, dok je Ministarstvo kulture dal 750 tisuća, a Istarska županija i Turistička zajednica Vrsara po 150 tisuća kuna.
Tijekom iduće, 2018. godine planira se dovršetak prve faze obnove crkve Sv. Mihovila i crkve Sv. Marije i dovršetak restauracije fresaka, a za što se planira dodatnih 330 tisuća kuna.
Druga faza obnove samostanskog kompleksa, pak, bit će bitno skuplja - prema idejnom projektu procjenjuje se na čak 30,5 milijuna kuna. (Zoran ANGELESKI)