"Meni, a i mnogima u Vojvodini, Istra je utopija, ono nešto što prepoznajemo kao našu istovjetnost, multikulturalnost koja živi u nama i s kojom su se poistovjetili svi koji se u tom regionalnom kozmosu prepoznaju", rekao je gost tribine u pulskom Klubu hrvatskih književnika, vojvođanski pisac i publicist Laszlo Vegel, kojega su publici predstavile prevoditeljica Angela Pataki, koja već nekoliko godina živi na Labinštini, te domaćica ovog druženja Natalija Grgorinić iz ližnjanske udruge "Nari" gdje su vojvođanski gosti proteklih dana boravili.
Nije samo to Vegelova opsesija Istrom, pa se prisjetio i prisnog druženja s Antonom Šoljanom, koji je bio veliki zaljubljenik Rovinja, mora i plovidbe i koji je Vegela želio udomiti u tom gradu koji je ondašnji savezni sekretarijat CK-a proglasio gradom književnika i mnogima ovdje darovao kuće da bi živjeli i stvarali. Vegel, nažalost, taj privilegij nije dočekao, ali je ostalo traga u suradnji dvojice pisaca kroz časopise Krugovi, Razlog i Simpozijum, čiji je Vegel u rodnom Novom Sadu bio urednik. Prisjetio se i susreta s Miroslavom Krležom u Leksikografskom zavodu u Zagrebu, gdje ga je potražio kao mladi pisac koji je imao problema s Partijom jer je objavio njegove rane drame te je tako tada prvi put otkrio da postoji razlika između srpsko-hrvatskog i hrvatskog jezika, jer mu je Krleža rekao da je njega majka učila "hrvatski govoriti i pisati". S njim je, kao i s Aleksandrom Tišmom i Danilom Kišom, govorio mađarski, Vegelovim materinjim jezikom na kojemu isključivo piše i koji su prevodili.
Romanopisac, publicist, dramaturg, kazališni kritičar Vegel je govorio o svojoj viziji Europe i europejstva kojoj je uvijek pripadao, onoj srednjoj Europi nekadašnjeg zajedništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji koja je bila, a mnogi su se nakon pada Berlinskog zida nadali da će opet takva biti, nešto između divljeg kapitalizma i socijalizma s ljudskim licem. S bolnim iskustvom 90-ih na ovim područjima te kada je 2006. kao stipendist boravio u Berlinu, gdje mu inače u Njemačkoj izlaze mnoga djela s izrazito povoljnim kritikama, danas ima mali odmak od ovakve Europe u kojoj caruje birokracija te se još nada u Europu kulture i uzajamnosti, za što je potrebno opet izgraditi onaj srednji sloj građanstva koji je u stanju to nositi.
Bilo je govora o njegovom prvom romanu i velikom uspjehu "Memoara jednog makroa" (1966.) u kojemu pojavu nove rock generacije nije idealizirao, već je naglasak dao autodestrukciji, jednoj zajedničkoj laži sistema, u kojoj su živjeli narodi ovih prostora. Prevoditeljica je pročitala ulomak iz kraće novele "Smrt u Dubrovniku", koja je objavljena u zadnjem broju Nove Istre – inače bogat Vegelov opus još nije preveden na hrvatski jezik, već ga javnost poznaje preko srpskih prijevoda – a sam autor je pročitao dio svog "Dnevnika iz 90-ih" te u ulomku "Kraj veka" prenio dio zbivanja toga vremena koje je za narode ovih prostora još uvijek kaotično i frustrirajuće.
Vojvođanskog pisca u Klubu književnika došli su pozdraviti i iz Udruge Mađara Pule, što je Vegela posebno obradovalo. (M. ĆURIĆ)