Mora da je strašna gnjavaža u životu doživjeti stotu, pjevalo je 80-ih godina prošlog stoljeća Bijelo dugme. Nekima možda je, no Katarina Pucić malo je umorna, tek u 106-oj.
"Već je huje, nego boje" prvo je što nam je jučer Katarina rekla, dan nakon proslave njezina 106-rođendana. Bilo je to slavlje s pet generacija - Katarina, sinovi, unuci, praunuci i prapraunici. Kakvo obiteljsko stablo? Dakle, 3 sina i to živa, od kojih Frane koji živi s njom cijeli život ima 84 godine, a njegova žena već 54 godine živi sa svekrvom. Više od pola stoljeća, e to je priča za sebe, zar ne? Ali toliko, godina, znači da je dobro. U Matuljima je 83-godišnji Jože, a u Rijeci živi najmlađi sin, 81-godišnji Romano. E tu su i četiri unuka, devet praunuka, četiri prapraunuka. Njih 17. Treba pohvatati sve te grane. "Bog me drži tu toliko. Ma ča ću? Ne vidin, ne čujen, neman zubi jer sam imala krunice. Ma sada mi je počelo biti teško", priča najstarija Istranka, koju unatoč slabom vidu, sluhu i hodu pamćenje itekako služi.
Ni ljudi, ni blaga
Pričale smo "106 na sat" - o selu, braku, Titu i životu. Pamti ona sve. Rodom iz sela Mrkoči kraj Gračišća, u Žagriće, pored Žminja, došla je kada se udala za Ivana Pucića 1929. godine i od tada nije mijenjala adresu. "Bila sam druga žena mom mužu. Rodila sam tri sina. A sestra Marija, koja je umrla s 99 godina, rodila je 13 djece, od toga 12 muških i jednu curicu, koja je umrla sa sedam mjeseci, priča nam Katarina i zaključujemo da su "dobra raca" i rađaju mušku djecu. "Danas se užene, budu 5, 6 lita skupa, se štufaju i svako gre sebi", o današnjim brakovima veli ona. Požalila se da joj nedostaju ljudi u selu. Nekada ih je bilo 18, a sada samo pet, dok ih je u Markočima ostalo četvero. "Moralo se delati, 'ko ste volili ili ne. Ljudi su živjeli od poljoprivrede, delali na kampanji. Delalo se za hraniti sebe i blago, ni bilo kruha i pašte. Ujutro sam pekla kruh, delala u kampanji, prela, plela, krpala, tukla konoplje. Danas ni teško. Danas na selu ni ni ljudi , ni blaga. Nekada su vajka kantali i plesali. Sad ih se ne vidi, ni ne čuje, osim na televiziji i radiju. Volila sam kantat i plesat", prisjeća se superbaka iz Žagrići, sela s dobrom klimom i dugovječnim ljudima.
Vidjela Tita
Sjeća se i svih vlada od Austrije, preko Italije, pa Tita i Jugoslavije. "Plesalo se kad je bio Tito, za prvi maj se u Žminju kuhao fažol, a za 8. mart su delali sok i panine" prisjeća se davnih vremena."Pod Italijom je bilo teško. S govedima se drva i karbon peljalo u Pulu. Uvečer bi se partilo i ujutro bi se došlo u Pulu. Sve za obaveze ili porez platiti. Goveda su bila tako umorna, kada bi stala- zaspala bi ", priča o teškom životu pod Italijom. Prisjeća se i partizana: "Smo si skopali zemlju, jutro smo gledali da nisu Nijemci, i sve smo ih skrivali u zemlji. Je bilo puno straha. Velo smo bili kontenti s partizanima. Tita sam vidjela u veturi kada se peljao Pulom i mahao rukom". Pitamo je opet u čemu je tajna dugovječnosti, a ona ne zna odgovor - puno je radila i jela zdravu domaću hranu. Nevista kaže da ima dobar apetit. U devet sati navečer obavezno jede, ne voli Čokolino, kaže da je za djecu. Radije jede pancetu i prežganu juhu. Veseo i vedar duh joj ne nedostaje. "Stila bin muža, da je pet godina stariji. Jenog štabelog dečka, ma ga ni tu", smije se Katarina, a na upit što joj je najljepše u životu kaže: "Zabila sam". (Lara BAGAR, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)