Savicentu in the morning htjeli smo vidjeti uživo. Njenog tvorca Darka Pekicu našli smo u roditeljskoj, staroj kamenoj hiži, odmah na ulazu u Savicentu. Tik iza nje nova je kuca za mladu obitelj, u nizu s drugim novogradnjama na placevima koje je Opcina povoljnije prodavala mladim sugradanima.
"Kuca je bratova, mi gori smo na fitu." Prva asocijacija - oooo, kuca do kuce, tu si sa ženom i djecom, a malo dalje mati i otac, baba Tereža, skociš na cakulu i maneštru, na par koraka ti je i posao - štala s kravicama i telcima, pa ti sinovi dotrce u pomoc preko travnjaka, sve na otvorenom, svježa arija, u pauzi prošeceš na kafe i cakulu do Ferlina u konobu na renesansnom trgu i uz prekrasni kaštel, a navecer, kad sve utihne, pišeš price, smišljaš performanse i koje ceš umjetnike zvati u goste u galeriju-štalicu, tu preko puta, u Šikutima.
I sve to još u magicno lijepoj Savicenti. Pravi antistres program, zakljucujemo, ali Pekica i nije baš siguran.
- Imate dosti pravo jer joped je velika prednost kad svaki dan doma užinaš kuhano i kad su dica okoli tebe, ali z drugega kraja, to je isto robija od dela, kapiš, svaki dan si tu, nimaš ferije, ne moreš otputovati. Sve radimo ja i stari, dosadija san ja njemu i on meni. Teško se maknuti otuda, uvijek nešto fali, uvijek se nešto pokvari, sve su to polovni strojevi, uvijek se ili neka krava teli ili ima probleme, neka se vodi pa veterinar pa selekcije iz ministarstva pa one vani treba goniti s jedne njive na drugu, a ove doma treba hraniti…
- Ali nemaš striktno radno vrijeme - uporni smo.
- Kako ne? Dolazim ujutro u 6 pa do 8 pa onda imaš nekog posla vani, dojdeš u podne, imaš nekih po ur pa greš užinati pa jopet u cetiri greš delati, imaš tu dela po cile dane...
- Ali nemaš gazdu - tvrdoglavi smo.
- Filice je gazda! Nego ki? Mora bit gazde, neko mora dati zadnju rijec - smije se Pekica, koji uz obaveze obiteljskog covjeka i poljoprivrednika, stocara, evo vec desetljece nalazi vremena i ideja i za kulturno-umjetnicke aktivnosti, dovodeci grad u selo i obratno, seosku svakodnevicu podmecuci gradu, bolje receno malogradanima pod nos, demistificirajuci i umjetnost samu.
Tako je gnoj - kravlja balega koja nam je vonjala pod nosom za vrijeme našeg razgovora dok je naš domacin nije traktorom odgurao iz štale u gnojnicu - bio središnja tema i inauguracijskog performansa savicentske umjetnicke skupine Šikuti Machine, u kojoj je Pekica bio jedan od vodecih likova, pa evo i zadnjeg performansa koji je izveo lani, pod svojim imenom, u sklopu akcije Tu smo Muzeja suvremene umjetnosti Istre.
RAZGOVOR DUŠKE PALIBRK S DARKOM PEKICOM CITAJTE U SUBOTNJEM ZOOMU GLASA ISTRE.