Rundek Cargo Trio upravo ovu subotu u Zagrebu promovira novi album Plavi avion, koji su Darko Rundek, Isabel i Dušan Vranic snimali u Puli, kod Ive Lorencina u studiju Partyzan u Rojcu, a miksali u Ljubljani. U Puli vec nekoliko godina živi i violinistica Isabel, rodom iz Ženeve, od 80-ih u Francuskoj.
Razgovaramo nakon povratka Cargo Trija s turneje po BiH. Svirali su u Banjoj Luci, Tuzli, Sarajevu i Mostaru, i bilo je, kaže, fantasticno, publika je nove pjesme jako dobro prihvatila. A rijec je, otkriva nam, o novom pravcu u njihovom radu, o nekonvencionalnoj, ambijentalnoj glazbi koja je više za slušanje. U Francuskoj bi to nazvali kantautorskom glazbom, kaže. Na turnejama je prošla sve zemlje bivše nam države, kako to izgleda nekom sa Zapada?
- Sjecam se nedavnog koncerta u Crnoj Gori, u Virpazaru na granici s Albanijom, imala sam puno problema s instrumentom, ali kad je publika došla, prošla me kriza. Publika ovdje puno daje, ohrabruje te i zaboraviš probleme, uskociš u neku ekstra snagu. Oduševljava me i ljepota Crne Gore, Bosne, osjeca se utjecaj Orijenta, a to je ono što me uvijek privlacilo. Cim predeš granicu osjeti se Orijent, stvari su drugacije postavljene, trgovine nisu definirane, ne znaš jesu li to prodavaonice automobila ili povrca. Ja volim taj miks, to miješanje volim i u muzici, proucavala sam razlicite muzicke stilove, ali bih onda odustajala od recimo indijske ili arapske glazbe, jer nisam Indijka niti Arapkinja. Uzimam bazicne elemente svih tih glazbenih stilova i integriram ih u svoj muzicki izraz.
- Što je to u orijentalnoj glazbi tako privlacno zapadnjacima? Koliko su ti elementi prepoznatljivi u tradicijskoj glazbi na Balkanu, u Hrvatskoj?
- Svim orijentalnim narodima zajednicki su odredeni muzicki modaliteti. Na Zapadu ih takoder koristimo u glazbi, a Balkan je, znamo, most izmedu Orijenta i Zapada. Poznato je da je Hrvatska malo manje Balkan od Srbije, Makedonije, ali i u hrvatskoj se muzici prepoznaju iste muzicke fraze. U svim zemljama bivše Jugoslavije može se naici na istu pjesmu, samo je pjevana malo drugacije, ali srž im je zajednicka i jako bliska Orijentu. Te su pjesme prenosili Romi, putujuci.
- Znate li vec po publici gdje se nalazite, na Zapadu ili bliže Orijentu?
- Recimo, Austrijanci i Nijemci imaju jako dobro uho, imaju kulturu slušanja zato što su to domovine Mozarta, Mahlera... Njima je to vec u genima. I publika u zemljama bivše Jugoslavije je jako dobra, u Zagrebu su, recimo, rezerviraniji, ali uglavnom je to publika koja od tebe ocekuje najbolje, podržava te, pa time i izvuce najbolje iz tebe. Moraš ispuniti njihova ocekivanja, što recimo u Francuskoj ne možeš doživjeti. Tamo ljudi moraju prije odlaska na koncert znati sve o tome što ce na koncertu cuti, potpuno intelektualan pristup, a ovdje… krenemo u improvizaciju, u mrak, u nepoznato, i odjednom se pojavljuje neka forma koja raste, i publika to prepoznaje, daje ti dodatnu snagu i dobiješ nešto što nisi ni zamišljao.
- Je li i to jedan od razloga što ste izabrali ovdje živjeti?
- Naravno, proputovali smo cijelu zemlju u deset godina, ljudi te pocnu prepoznavati, zovu te imenom. Francuska prica za mene je završila. Tamo je sve predvidljivo, sve se radi samo zbog novca. Došla sam u Istru i još sam uvijek iznenadena. Volim taj miks Austrije, Italije, Balkana, Orijenta; taj miks donosi lakocu življenja, što recimo nije slucaj sa Zadrom, tamo te svi gledaju, puno mi je teže stupiti u kontakt s ljudima. Ali, uvijek vjerujem srcu, pa da i u Zadru ostanem duže, vjerojatno bih se dobro uklopila.
- Svestrani ste. Osim glazbom, bavili ste se i modom, plesom, kazalištem, diplomirali psihologiju, stekli klasicno glazbeno obrazovanje…
- Sve su umjetnosti povezane. Moja naklonjenost muzici pocinje od plesa, cak se više osjecam plesacicom nego violinisticom. Radila sam i kao psiholog, dizajnirala i izradivala odjecu za žene, završila glazbeni konzervatorij u Ženevi. Kao tinejdžerica, a bilo je to doba '68., skakala sam iz jednog u drugi stil glazbe, od free jazza do rocka, eksperimentirala. Od klasicnog jazza više me je zanimao etno jazz, pa sam pocela slušati indijsku glazbu, pop i rock, orijentalnu. Puno sam putovala, ali sam sve našla i u Parizu: tamo sam od jednog Turcina dvije godine ucila svirati najljepše turske pjesme. Ucila sam svirati i prekrasan indijski žicani instrument vina, ciji zvuk otvara cakre, potice privrženost božanstvu.
- Ali su Vam na kraju Bachove sonate pomogle da osvijestite ženu u sebi...
- Kad sam prošla kroz sve te utjecaje, u jednom trenutku sam osjetila potrebu da se vratim klasici. Našla sam manuskript Bachovih šest sonata i partita za solo violinu, u to vrijeme sam proucavala svete spise, i kao da su te note progovorile, pocela sam razmišljati kako bih mogla to najbolje fizicki interpretirati. To su sveti jezici u glazbi! Odlucila sam naci pravi pokret za interpretaciju tih nota, koje su me dirnule kao nijedne dotad. Skocila sam u to! Šest sonata i partita, cetiri i pol sata glazbe, a vec ih 30 godina usavršavam. Svakodnevno u njima otkrivam nešto novo i još uvijek me inspiriraju. Mijenjala sam nacine sviranja i došla do toga kako to odsvirati sasvim lagano, samo težinom gudala. Za to ti trebaju potpuno drugaciji pokreti u cijelom tijelu. To je utjecalo i na moju preobrazbu u ženu. Shvatila sam da ne želim tu glazbu svirati kao neki kruti Rus, vec na mnogo mekši i nježniji nacin. Danas žene u muzici nastoje svirati kao muškarci, a ja mislim da time nešto gubimo.
- Možda zato što su veliki skladatelji vecinom muškarci.
- Da, svi uzori su muškarci. Moraš biti jak, brz, odlucan, snažan i nikad ne smiješ pogriješiti, to je zabranjeno. Ne želim ici tim pravcem. Nastojim integrirati i grešku, i greška je dio života. Želim izvoditi glazbu na drugaciji, mekši nacin. Cilj života je biti koherentan, ne mogu željeti biti žena, a cim uzmem violinu svirati kao muškarac. Moraš promijeniti nacin na koji se izražavaš, nacin razmišljanja. Muškarac je, naravno, u meni i dalje prisutan, ali se ja borim protiv njega, ne volim taj dio sebe. (Razgovarala Duška PALIBRK)
INTEGRALNI INTERVJU CITAJTE U PRILOGU ZOOM SUBOTNJEG TISKANOG IZDANJA