Na Sa(n)jmu knjige u Istri u nedjelju, 6. prosinca bit će predstavljen roman sve hvaljenije i nagrađivanije književnice Marine Vujčić "Mogla sam to biti ja". Marina Vujčić upravo je dobila nagradu VBZ-a i Tiska za najbolji neobjavljeni roman "Susjedi".
- Ovo je Vaš najslojevitiji i najosobniji roman. Kako izgleda pisati djelo gdje između autorice, pripovjedačice i jedne od junakinja postoji znak jednakosti?
- Bilo je to potresno iskustvo. Iako uvijek na neki način pišemo o sebi, bez obzira kamufliramo li sebe u svoje junake svjesno ili nesvjesno, u ovom romanu nije bilo kamuflaže i znala sam da će to biti vidljivo, da mi slijedi osjećaj izloženosti i "razgolićenosti". No, neke priče jednostavno moraju biti ispričane da bi se moglo dalje, a ovo je bila jedna od njih. Meni je bilo neupitno trebam li napisati ovaj roman, ali neko me vrijeme mučilo trebam li ga objaviti. Danas mi je drago da jesam, i zbog reakcija čitatelja, i zbog osjećaja olakšanja koji me neočekivano preplavio nakon objavljivanja.
- Vrlo ste suptilno kreirali roman u romanu. Kako ste došli do te ideje da "Vašu" priču inkorporirate u jedan širi narativni kontekst?
- Nije to bila ideja ni odluka – barem ne u početku. Bio je više intuitivan postupak koji mi se otvorio tijekom pisanja. Fikcija se u roman umiješala u trenucima kad sam morala predahnuti od vlastite priče, kad mi je ona postajala prebolna i emocionalno iscrpljujuća. Tako sam nehotice osmislila junake koji mogu biti pomoćni kotači glavne priče, a meni su bili most između autobiografskih dijelova romana i fikcije.
- Zanimljiva je i verbalizacija životnih iskustava. Je li je bilo teško raditi na takvom romanu?
- U nekim dijelovima romana nije uopće bilo teško. Osjećala sam se kao da "spašavam" svoje djetinjstvo i mladost, kao da vakumiram sjećanja prije nego im istekne rok trajanja. No, bilo je dijelova romana koje je bilo izuzetno teško pisati. Dijelova u kojima sam svaku rečenicu doživljavala kao opasnost – opasnost da obezvrijedim priču, da zastranim u patetiku, da otvorim rane kojima će opet dugo trebati da zacijele. Ipak, koliko god je znalo biti teško, ozdravljala sam pišući.
- Koliko ste dugo pisali ovu knjigu?
- Pisala sam je godinu dana, a onda sam rukopis pustila da odleži šest mjeseci. Tijekom tih šest mjeseci pisala sam roman "Susjed" – koji je, evo, pobjednik V.B.Z.-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni roman – i pitala se ima li smisla objaviti "Mogla sam to biti ja".
- Iako je tema vrlo složena, roman se lako čita, jednostavno tjera da se čim prije dođe do kraja.
- Nisam uopće računala na takvo čitanje. Ovo nije roman radnje, zapleta, napete fabule, pa nisam očekivala da bi se mogao tako čitati. No, čini se da je emocija ono što čitatelja vuče dalje, taj osjećaj da na svakoj sljedećoj stranici može naći nešto u čemu će se prepoznati. Takve su barem moje "povratne informacije" od čitatelja. Svi imamo svoje prijelomne životne trenutke, svoja sjećanja, svoje tuge i gubitke pa tuđa verbalizacija takvih stanja može djelovati utješno.
- Učestalo u svojim djelima pišete o prilagodbi glavnih junaka, o želji za promjenom, pogrešnim životnim odabirima. Na poseban Vas način zanima psihoanaliza?
- Ne bih to nazvala zanimanjem za psihoanalizu, nego zanimanjem za unutarnje svjetove. Uvijek me zanimalo nevidljivo u ljudima. Sve ono što nije vidljivo golim okom, a što najdublje proživljavamo. U ovom romanu psihoanaliza me zaokupljala kao disciplina koja ne može umjesto nas riješiti žalovanje zbog gubitka voljenih osoba, pa ni druga teška stanja koja nam život priredi. Bez obzira na bilo čiju i bilo kakvu pomoć sa strane, uvijek sami moramo prevladati teške trenutke i pronaći svoj vlastiti "recept" za prebolijevanje gubitaka. Moj je recept bio pisanje. (Razgovarala Vanesa BEGIĆ)
CIJELI RAZGOVOR ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.