U bliskoj će se budućnosti u Puli pokrenuti Europski institut za književno prevođenje jer je smještena na izvrsnoj lokaciji za pokretanje takvog instituta, s posebnim naglaskom na hrvatsku i talijansku literaturu, kulturu te slijedom toga i prevođenje. Zaključak je to okruglog stola pod nazivom "Od rukopisa do knjige" upriličenog u pulskoj Zajednici Talijana u sastavu Sajma knjige u Istri.
- To je prvenstveno ideja Magde Olivetti, a želja nam je, nakon što jednoga dana taj institut zaživi, prevoditi barem jednu knjigu godišnje s talijanskog na hrvatski i s hrvatskog na talijanski. Takav centar ima puno razloga za postojanje upravo u Puli, kazala je Ljiljana Avirović te je istaknula da bi se onda djelatnost proširila i na druge jezike i kulture, jer se upravo na ovim mjestima stvaraju tradicija i povijest.
- Treba pronaći izvrsne profesore koji će podučavati umijeću prevođenja, ali i postaviti stroge kriterije za upis na studije prevođenja, kao primjerice tri pisana ispita, od čega jedan književni prijevod, jedan esej i jednu slobodnu temu, a treba vidjeti i kvalitetu učenika, veli Magda Olivetti iz škole za prevođenje iz Torina.
Claudio Magris govorio je o važnosti prijevoda i prevođenja s gledišta autora, ističući da često autori kada počnu pisati neko djelo ne znaju kako će se to dalje razvijati. Naveo je i jedan zanimljiv primjer, kada je za jedno svoje djelo koristio stihove Shelleya koje je na talijanski preveo Giovanni Pascoli i onda kada je to svoje djelo dao prevesti na engleski, otkrio je da u originalu ti stihovi ne postoje, već da ih je Pascoli izmislio.
Seid Serdarević osvrnuo se na lanac autor-prevoditelj-čitatelj, gdje je prevoditelj vrlo važna karika, a Vladislav Bajec je kazao da su problemi prevoditeljima svugdje jednaki i svugdje prisutni.
O važnosti prožimanja dviju kultura te prevođenja hrvatskih autora na talijanski i obratno govorio je i Silvio Forza, čelni čovjek Edita, te je istaknuo da je prevođenje nužnost ne samo s komercijalnog gledišta.
Giorgio Pressburger počeo je prevoditi na mađarski Pascolija, Miltona i druge autore sa svega 13-14 godina pa je tada preveo i cijelu Goetheovu "Ifigeniju na Tauridi", a kada je otišao put Italije s 19 godina, na početku mu je bilo teško što to ne može prevoditi na talijanski, no ubrzo je počeo i mađarske autore prevoditi na talijanski.
Kazao je i da su talijanski pisci do Novecenta prevodili sami sebe, odnosno prevodili se s dijalekta na književni jezik. (V. BEGIĆ)