Što može malo kiše jednom etabliranom jazz festivalu? Trenutnom jazz improvizacijom Balwan City je u nedjelju navecer zamijenila terasa restorana Bastia – dva suncobrana glumili su kišobrane izvrsnom Raphael Wressnig Hammond Triju koji se nije dao impresionirati dosadnim kapljicama. Bila je to, kako se Boško Petrovic u trenu sjetio, inauguracija Bastia jazz cluba u Grožnjanu - naravno, posvetiše ga istoga trenutka Jimmyju Smithu koji je popularizirao B-3 orgulje u jazzu.
No, vratimo se muzici. Izvrsnoj! Proizvedenom pod suncobranima i kišnim kapima. Lukas Knöfler za bubnjevima, gitarist Georg Jantscher i jedan od najvrsnijih mladih jazz orguljaša današnjice, Raphael Wressnig za Hammond B-3 digitalnim orguljama. Treba vidjeti i cuti! Svirali su pred malobrojnom publikom, ali je bilo nevjerojatno i raznoliko – od klasicnog bluesa, swinga, malo funky ritma i bogalooa. Mješavina savršenog glazbenog koktela u gotovo privatnoj atmosferi.
Led su probili laganicom «Little Shery» Stanleya Turrentinea, a nastavili su žešce, energicno skladbama samog Wressniga. «Chunky Thies» je napisan kao tribute jednom jamajkanskom glazbeniku i u njoj je spojeno nekoliko razlicitih glazbenih ideja i ritmova, dok je «Sliwowich for Joe» s posljednjeg CD-a «Party Factor» u funky ritmu posvecena austrijskom jazzeru Joeu Savinu.
Drugi dio koncerta ponovno je bio iznenadenje za malobrojnu publiku – Wressnig je sjeo za orgulje, a Boško Petrovic stao je iza njega i jednom rukom «usvirao» akorde kao uvod u «Bastia blues» - zapravo njegovu skladbu «Green Lobster Dream». Publika je cula još nekoliko Wressnigovih skladbi («I Can't Take It No More» i «The Party»), pa eksplozivnu Jantscherovu «Riding», dok je završnica samo naoko bila umirujuca. Pokušaj opisivanja nacina na koji Wressing svira zapravo je umanjenje stvarnog doživljaja.
To stvarno treba cuti i vidjeti, tu energiju, taj urnebesni zvuk i bravurozno prebiranje po tipkama. A kad svira blues? Koliko tek energije tu troši, jer se cini da zvukove izvlaci ne samo iz orgulja, nego i iz vlastita tijela. Vjerujem da ce mi još dugo u ušima i duši odzvanjati Wressnigova interpretacija negro spirituala «Sometimes I Feel Like a Mothereless Child» - on je kriknuo za kraj, BP je rekao da je to bilo «bahovski». Ni Louis Armstrong, vjerojatno, ne bi imao što dodati. Ljepota muzike mogla se dotaknuti prstima!