Hrvatska ima jedan od navećih potencijala lovnog turizma u Europi, no zbog lošeg načina gospodarenja vukom teško stradava ne samo lovni turizam južne Hrvatske već i stočarstvo ionako siromašnih brdskih sela, tvrdi struka, stočari i lovci.
Nitko se od njih ne zalaže za istrebljenje vuka već samo traže bolje gospodarenje njime, a glavnim krivcem takve, kako kažu, prekomjerne zaštite vuka, drže Ministarstvo zaštite okoliša i prirode.
"Vuk je sastavni dio faune i dio tradicije života brdskih područja, no enormne štete koje počini na domaćoj stoci i divljači posljedica su nerazumne neograničene zaštite i manipulacije kada je gospodarenje tom životinjom u pitanju", tvrdi Marijan Grubešić iz Zavoda za zaštitu šuma i lovno gospodarenje Šumarskog fakulteta. S njim se slaže i glavni inspektor za lovstvo Ministarstva poljoprivrede Domagoj Križaj koji ističe kako umjesto apsolutne zaštite, treba težiti održivom gospodarenju tom populacijom "U suprotnom bi nam se uskoro moglo dogoditi da ćemo morati štititi životinjske vrste koje su u vučjem hranidbenom lancu", kaže Križaj i dodaje da taj predator kao strogo zaštićena životinjska vrsta uživa apsolutnu zaštitu, što nema logike jer se upravo on nalazi u samom vrhu hranidbenog lanca. Uvjeren je i kako je trenutačno stanje brojnosti vuka u Hrvatskoj takvo da dopušta zahvat od 30 posto bez ugrožavanja vučje populacije.
Iz Ministarstva poljoprivrede poručuju da je utjecaj vuka na divljač prekomjerno negativan što zadire u održivo lovno gospodarenje, a lovstvo je gospodarska grana koja donosi prihode u proračun, dok bez prihoda nema niti novca za zaštitu vuka, ističe Križaj.
Grubešić kaže da danas imamo oko 220 do 240 jedinki vuka. Istraživanja su, pojašnjava, pokazala da je vuku dnevno potrebno od 3 do 3,5 kilograma hrane, iz čega proizlazi da on tjedno pojede plijen veličine srne ili ovce. "Dakle, vuku je potrebno jedno grlo tjedno, godina ima 52 tjedna, pa stoga populacija od 200 do 220 odnosno 240 vukova godišnje pojede između 10.000 i 12.000 grla plijena prosječne težine 20 kilograma, dakle od 220 do 260 tona mesa odnosno plijena", izračunao je Grubešić.
Najveći utjecaj vuka na domaću stoku je u Dalmaciji, dok je na području Gorskog kotara glavna prehrambena baza divljač s čak 85 posto udjela u hrani vuka. Napomenuo je i kako stočari često, zbog komplicirane administracije i neisplate naknade, ne pokreću zahtjeve za obeštećenje, dok službene statistike evidentiraju samo prijavljene i isplaćene štete, zbog čega i dolazi do manipulacije oko šteta koje vuk počini.
Gruberšić tvrdi i kako vukovi godišnje načine štetu u visini od 10 do 12 milijuna kuna, samo kada je vrijednost plijena u pitanju. "Ako tome dodamo sve troškove vještačenja, troškove projekta zaštite vuka, indirektne štete kroz smanjenje potencijala seoskog i lovnog turizma, nije teško zaključiti da na godišnjoj razini vuk Hrvatsku košta 15 do 20 milijuna kuna", izračunao je.
Naveo je i primjer Francuske u kojoj, kaže, vuk smije zaklati 35 ovaca godišnje, a kada se ta brojka premaši ide se u redukciju tog grabežljivca. "Ministarstvo zaštite okoliša drži totalnu zaštitu nad vukom jer svake godine za to vuče velik novac na projekte zaštite vuka, ali i nešto sredstava EU putem 'Life' projekata", uvjeren je Grubešić.
Iz Ministarstva zaštite okoliša poručuju kako za analizu šteta na stoci koriste zapisnike o očevidu ovlaštenih vještaka, te kako najviše stradavaju ovce i koze, zatim goveda te ponešto magaraca i konja, što je prosječno 1500 grla. Osim stoke godišnje strada i 50-tak pasa, a do 2012. prosječno je godišnje isplaćivano oko dva milijuna kuna za štete koje su počinile strogo zaštićene životinje, kažu u tom ministarstvu. Dodaju kako se u najvećem broju slučajeva radilo o štetama od vuka, no i o štetama od strogo zaštićenih ptica na poljoprivrednim kulturama i slično.
Zbog smanjenja štete u Hrvatskoj se svake godine dopušta odstrel određenog broja jedinki, poručuju iz resornog ministarstva i navode kako je primjerice, u razdoblju od 1. listopada 2012. do 28. veljače 2013. dopušten odstrel 18 jedinki vuka. Vuk je u svim državama Europske unije strogo zaštićena vrsta, napominju i dodaju kako je njegova stroga zaštita obveza za sve države potpisnice Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa. (Hina)