Nakon duge borbe s Alzheimerovom bolesti i teškom upalom pluća, koja mu je dodatno zakomplicirala zdravstveno stanje, noćas je u zagrebačkoj bolnici Rerbo u 76. godini umro proslavljeni hrvatski nogometaš, trener i bivši predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković.
Marković je rođen 1. siječnja 1937. godine u Bugojnu, gdje je 1955. započeo nogometnu karijeru u Iskri. Od 1955. do 1958. igra za Čelik iz Zenice, a za zagrebački Dinamo nastupao je od 1958. do 1966. godine i s "plavima" osvaja prvenstvo Jugoslavije 1958. godine i jugoslavenski nogometni kup u sezoni 1962./63. Za Dinamo je odigrao 252 utakmice i postigao 4 zgoditka. Za bečki klub Wiener Sport Club nastupao je od 1966. do 1967. godine, a za Austriju od 1967. do 1969. godine.
Marković je bio svestran igrač koji je jednako uspješno igrao u obrani i navali. Borben i hrabar, odlično je igrao glavom, pravodobno startao na loptu, imao je dobar pregled igre.
Za reprezentaciju Jugoslavije kao nogometaš Dinama, od 1961. do 1962. godine, odigrao je 16 utakmica. Prvi put u prijateljskoj utakmici protiv Madžarske u Beogradu 7. svibnja 1961. (2:4), a posljednji put, također u prijateljskoj utakmici, protiv reprezentacije SR Njemačke u Zagrebu 30. rujna 1962. godine (2:3).
Sudjelovao je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. godine u Čileu. Bio je izabran u najbolju momčad tog svjetskog prvenstva, u sastavu: Schrojf, Djalma Santos, Masopust, Marković, Popluhar, Pluskal, Garrincha, Amarildo, Seeler, Pele, Zagalo.
Po završetku igračke karijere posvetio se trenerskom pozivu. Na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirao je smjer nogomet. Trener nogometaša Zagreba bio je od 1970. do 1973., belgijskog Standarda iz Liegea od 1973. do 1974., francuske OGC Nice u dva navrata, od 1974. do 1977. i od 1980. do 1982. godine. Trener Hajduka bio je u sezoni 1977./78., kada se sa scene povukla jedna vrlo uspješna generacija koja je prvih godina sedmog desetljeća prošlog stoljeća harala jugoslavenskim nogometom.
Trener zagrebačkog Dinama bio je u više navrata, od 1978. do 1980., od 1984. do 1984. i od 1990. do 1992. S Dinamom je osvojio jugoslavenski nogometni kup u sezoni 1979./80. Trener je i sportski direktor bečkog Rapida od 1984. do 1990. godine, s kojim osvaja nekoliko trofeja. U sezoni 1972./73. s reprezentacijom Jugoslavije do 23 godine osvaja prvenstvo Europe. Od 1974. do 1986. djelovao je kao instruktor FIFA-e za francusko govorno područje, za što je nagrađen posebnim odlikovanjem francuske vlade.
Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije bio je od 1993. do 1994. Kao sportski djelatnik u Hrvatskom nogometnom savezu dosegao je najviše. Najprije je 1994. godine izabran za potpredsjednika HNS-a sa zadaćom nadzora tehničkog razvoja. Tijekom tog mandata izabran je 1996. godine za člana Komisije UEFE za tehnički razvoj. Godine 1998. dolazi na čelo Hrvatskog nogometnog saveza, gdje ostaje do 5. srpnja 2012. godine, kada je izabran za prvog doživotnog počasnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Pod njegovim vodstvom hrvatska izabrana vrsta se plasirala na europska prvenstva 2004. godine u Portugalu, 2008. u Austriji i Švicarskoj i 2012. u Poljskoj i Ukrajini, na svjetska prvenstva 2002. u Japanu i Južnoj Koreji te 2006. u Njemačkoj.
Za svoj rad u nogometu Vlatko Marković je dobio brojne nagrade i priznanja, među ostalim Nagradu HOO-a "Matija Ljubek". Godine 2006. Marković je dobio francuski nacionalni orden za zasluge predsjednika Jacquesa Chiraca, pod nazivom Chevalier de Lordre National du Merite (vitez Nacionalnog reda), a nositelj je i titule Zmaja od Bosne srebrne u Družbi braće Hrvatskog zmaja.
Datum posljednjeg ispraćaja Vlatka Markovića bit će naknadno objavljen. (Hina)