U ponedjeljak je u Puli u 87. godini umro glumac Vladimir Oblešcuk, covjek iznimne vitalnosti i dobrog duha.
Kada se pocetkom prošle godine u Puli obilježavala 60. godišnjica osnivanja prvog profesionalnog kazališnog ansambla - koji je 22. sijecnja 1949. na sceni ondašnjeg Narodnog kazališta Pula odigrao Držicevog "Dunda Maroja" te djelovalo do zatvaranja 1971. - posjetio sam neke aktere tog pravog kazališta i razgovarao s tim nepravedno zaboravljenim pulskim umjetnicima, koji su ostavili dubok trag u suvremenoj kulturnoj povijesti Pule.
Medu njima je bio i Vladimir Oblešcuk, kojeg sam posjetio u njegovom pulskom domu. Uživao sam u mirnoci tog skromnog, a korpulentnog covjeka, covjeka koji je bio i akterom i svjedokom jedne druge Pule, koju je ova sadašnja Pula izbrisala vec i sramotnim uništavanjem i nestankom kompletne arhive pravog pulskog kazališta od 1949. do zatvaranja 1971. Govorio je mirno, ali otvoreno i hrabro, ne susprežuci se slobodoumno iznositi i neke osjetljive informacije.
Vladimir Oblešcuk podrijetlom je bio iz Ukrajine, otkud mu se djed 1900. preselio u Bosnu. Dok je bio u partizanima, glumio je po cijeloj Bosni, a poslije rata igrao je u sarajevskom i banjaluckom teatru. Potom dolazi u bujsko kazalište koje se s pulskim 1956. objedinjuje u Istarsko narodno kazalište, a on prelazi u Pulu. Vlado nam je rekao da je tada pulski ansambl imao 20-ak clanova.
- Kad sam došao u Pulu 1956. igrali smo "Romea i Juliju", a režirao ju je Ljudevit Crnobori. Sjecam se Marinkoviceve "Glorije" koju je režirao Vlado Vukmirovic, a on je režirao i "Karolinu Rijecku" te "Silazak Orfeja".
Ja sam kao glumac više preferirao ruralni tip kazališta. Ležao mi je taj licki govor, govor zagore. Nije u Puli bilo vrhunskih glumaca nacionalnog znacaja, ali je bilo dobrih, kazao nam je Vlado u svom posljednjem javnom istupu u sijecnju prošle godine.
Tada smo ga pitali i zašto se zatvorilo pulsko kazalište 1971. godine.
- Nije bilo puno režisera. Domaci Vlado Vukmirovic otišao je u Rijeku i prije zatvaranja. Osim Pule, tada su zatvoreni i Zadar, Šibenik, Sisak, Karlovac, Vinkovci i Požega. Nekima je smetalo što ima srpskog repertoara, igrali smo Nušica. Treci razlog je nesposobnost tadašnjeg vodstva pulskog kazališta. Nije bilo dobrih rukovoditelja i organizatora. I cetvrto, vodece politicke strukture u Puli nisu bile dovoljno zagrijane za kazalište, rekao nam je tada Oblešcuk.
No, osim te strasti prema kazalištu i glumi, taj razgovor, kao i naši naknadni srdacni susreti na ulici, pokazivali su njegov socijalni senzibilitet, dojmljivu informiranost i angažiranost za šire društvene probleme. Odlaskom Vladimira Oblešcuka Pula je izgubila jednog uglednog gradanina, koji joj je u naslijede ostavio znacajan kulturni trag. Laka mu zemlja.