Preminuo je profesor mnogih naraštaja prosvjetnih djelatnika i kroatista, omiljeni predavac i znanstvenik, dugogodišnji sveucilišni profesor i akademik Miroslav Šicel.
Roden je 16. kolovoza 1926. u Varaždinu, gdje je polazio osnovnu školu i gimnaziju. Studij jugoslavenskih jezika i književnosti te ruskoga jezika i književnosti diplomirao je 1950. na Filozofskom fakultetu Sveucilišta u Zagrebu, a potom je nekoliko godina službovao kao srednjoškolski profesor na trima zagrebackim gimnazijama.
Godine 1957. izabran je za asistenta na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu gdje je 1962. doktorirao obranivši tezu o Franji Kišu (Franjo Horvat Kiš - tehnika pisanja malog pisca). Iste godine imenovan je docentom, a 1974. i redovnim profesorom na istoj Katedri, koje dvije godine kasnije postaje predstojnikom. Akademske godine 1957./58. boravio je na specijalizaciji za metodologiju proucavanja književnosti kod profesora Henryka Markiewicza u Krakowu.
Akademske godine 1971./72. kao gostujuci profesor predavao je na Slavenskom institutu u K?lnu, a po pozivu hrvatsku je književnost predavao na sveucilištima u Moskvi, Lenjingradu, Budimpešti, Berlinu, Krakowu, Mannheimu, Kopenhagenu, Warszawi, G?ttingenu, Leipzigu i Giessenu.
Obavljao je dužnost direktora Instituta za književnost Filozofskoga fakulteta (1965.-1967.), predsjednika Hrvatskoga filološkog društva (1969.-1971.), predsjednika Saveza slavistickih društava Jugoslavije (1972.-1975.), voditelja VIII. kongresa jugoslavenskih slavista u Zagrebu (1975.), procelnika Odjela za jugoslavenske jezike i književnosti (1964.-1966.) te je, kao redoviti profesor, do umirovljenja bio šefom Katedre za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta. Bio je clanom uredništava casopisa Croatica, Filologija i Kaj.
Godine 1983. postaje clanom-suradnikom JAZU, a od 1996. redoviti je clan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bio je glavnim urednikom Akademijina Rada.
Za knjigu Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti nagraden je 1974. Nagradom "Božidar Adžija", a za životno djelo 1986. Nagradom "Davorin Trstenjak". Godine 1999. odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulica, 2001. izabran je za pocasnog doktora Rijeckog sveucilišta, a iste mu je godine na Trecemu hrvatskom slavistickom kongresu dodijeljena nagrada "Antun Barac".
Napokon, 2005. godine i rodni grad dodijelio mu je Nagradu za životno djelo Grada Varaždina. Godine 2007. postao je dobitnikom državne nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo.
Autor je i suautor srednjoškolskih udžbenika i prirucnika za nastavnike. Urednicki njegov rad znatan je i znacajan, osobito za kapitalne edicije Pet stoljeca hrvatske književnosti i Stoljeca hrvatske književnosti.
Medu brojnim knjigama akademika Šicela za ovu prigodu izdvajamo: Pregled novije hrvatske književnosti (1966., 1971., 1979.), Stvaraoci i razdoblja (1971.), Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti (1972.), Književnost moderne (1978.), Hrvatska književnost (1982.), Riznica ilirska 1835-1985, prir. (1985.), Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeca (1997.), Povijest hrvatske književnosti, I-V (2004.-2009.); zatim monografije: Matoš (1966.), Gjalski (1984.), Kovacic (1984.) i dr.
Bitne odlike velikih ljudi ujedno su njihove naravne vrline, osobito jednostavnost, dobronamjernost, otvorenost i susretljivost, a upravo takav bio je profesor Šicel. Od njega se ucilo i moglo nauciti mnogo. Zarana ga je kao tema zaokupila Istra, dijelom vec u njegovu doktorskom radu otprije pola stoljeca, ali i u kasnijim studioznim istraživanjima opusa ili pojedinih segmenata književna djela mnogih autora, primjerice Balote i Crnje.
Rodenu kajkavcu, bliske su mu bile i cakavske teme, dapace, dakle dijalektalni fenomeni i, poglavito, jasan mu i prirodan, reklo bi se uroden osjecaj za "provinciju" kao nenadomjestiv gradbeni ulomak cjeline opcega nacionalnog i širega književnog i kulturnog mozaika.
U tom je smislu mogao poslužiti primjerom mladim znanstvenicima i strucnjacima, uvijek spreman za razgovor, duhovitu doskocicu, humor s mjerom i neposrednim blagotvornim ucinkom na sugovornika. Zbogom, dragi profesore.