U 94. godini dugog i bogatog života i predanog rada u Zagrebu je umro Ljubo Drndić. Rođen je 27. srpnja 1919. u Pazinu, zapravo Karojbi, uz brata Antu osnivač je i utemeljitelj Glasa Istre 1943., njegov drugi urednik (prvi je bio Ante), a povijest će ga pamtiti i kao pisca Proglasa narodu Istre od 13. rujna 1943. (u isto vrijeme izlazi i prvi broj Glasa Istre tiskan na Stojač brdu iznad Crikvenice), koji je ne samo programatski put i vizija okupiranoj i obespravljenoj Istri kuda i kako krenuti nakon kapitulacije fašističke Italije i velikog svjetskog ratnog previranja, već i ključna podloga da se nakon svih ratova, žrtava, stradanja i bitki za zelenim stolom u Parizu 1946. i '47., raspada Jugoslavije i Domovinskog rata '90-ih Istra nađe na istim onim pozicijama i okvirima koje je Ljubo Drndić u Proglasu vizionarski i odgovorno već tada zapisao, a potom je 25. rujna u Pazinu i na najvišem političkom tijelu i potvrđeno.
Pripremajući se ovih dana za obilježavanje 70. obljetnice početka izlaženja Glasa Istre, ali i svih ovih "rujanskih odluka" teško je bilo ne zapisati na samom početku da je malo primjera u svijetu da i nakon sedam desetljeća još uvijek osnivač, glavni urednik i list žive i izlaze. Nažalost, Ljubo svoj 94. rođendan, koji se poklapa sa 70. rođendanom Glasa Istre, nije dočekao. No, to je još jedan razlog više da se ustraje na započetim obljetnicama i dostojnoj pažnji i brizi koje smo dužni prema ljudima i velikanima bez kojih naprosto ne postoji svaka novija povijest Istre, koju je Ljubo Drndić sažeo i svojoj knjizi "Oružje i sloboda Istre", u kojoj iznosi niz zanimljivih detalja u Istri između 1943. i 1945. godine.
Ljubo Drndić bio je i glavni urednik lista Naprijed, diplomat, veleposlanik u Sudanu i Švedskoj, predsjednik Jugoslavenskog informativnog centra u New Yorku, Washingtonu i Kairu te savezni podsekretar za turizam, najzaslužniji za ukidanje viza strancima za Jugoslaviju čime je otvoren put masovnom turizmu. Raspad Jugoslavije njega i njegovu obitelj vratio je ponovo u ove krajeve, najprije u Rijeku a potom u Zagreb gdje je i umro 20. veljače 2013. Zašto ne i u rodnu Istru, Karojbu ili Pazin, pitanje je koje ćemo si dugo postavljati, baš kao što su mnoga pitanja cijelog života visjela nad glavom i životom ovog sina Istre, neimara i zaslužnika, a mnoga su neodgovorena s njime zauvijek otišla na onaj svijet.
Po njegovoj vlastitoj želji, Ljubo Drndić bit će pokopan u rodnoj Karojbi. (Mate ĆURIĆ)