Ariel Sharon, bivši premijer i nekadašnja snažna politička ličnost izraelske desnice, umro je nakon osmogodišnje kome, objavio je u subotu poslijepodne ured izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
"Bivši premijer umro je u dobi od 85 godina", napisao je na tviteru glasnogovornik izraelskog premijera Ofir Gendelman.
Sharon je prije osam godina na vrhuncu snage i moći pretrpio moždani udar nakon kojega je bio u komi, a početkom godine stanje mu se počelo naglo pogoršavati. Uz njegovu su se postelju od 1. siječnja smjenivali sinovi Gilad i Umri, objavio je medicinski centar Sheba u Tel Hashomeru kraj Tel Aviva i najavio je konferenciju za novinare u 14 sati.
Sharon koji bi u veljači punio 86. godina, u izraelskom vojnom i političkom vrhu proveo je desetljeća i postao je jedna od najcjenjenijih i najkontroverznijih figura u zemlji.
Vjerojatno ni kao jednog izraelskog državnika prije njega, Sharona se u jednakoj mjeri i obožavalo i preziralo. Njegov je životni cilj bio osigurati sigurnost izraelskoj državi bez obzira na političku cijenu. Dugo je bio zagovornik širenja židovskih naselja na okupiranim područjima, ali je jedna od njegovih posljednjih političkih odluka bila da se Izrael povuče s Pojasa Gaze, što je šokiralo i razljutilo i mnoge njegove pristalice, a protivnike pogotovo. Palestinci mu nikad nisu oprostili pokolj u izbjegličkim logorima Sabri i Šatili u Libanonu.
Sharon je rođen 1928. godine u Palestini, tada pod britanskim mandatom, u obitelji ruskih imigranata. Od 1948. borio se u svakom izraelskom ratu. U prvome, ratu za neovisnost, bio je zapovjednik voda i teško je ranjen u bitki za Jeruzalem. U Sueskom ratu 1956. vodio je padobransku brigadu, u Šestodnevnom ratu 1967., tada već kao general, porazio je egipatsku vojsku na Sinaju i osvojio cijeli poluotok. U Jomkipurskom ratu 1973. njegov prelazak preko Sueskog kanala i odsijecanje egipatske treće armije bio je jedan od ključnih trenutaka koji su preokrenuli tijek ratnih zbivanja i pomogli Izraelu da osigura još jednu pobjedu. Izraelska javnost i sunarodnjaci smatrali su ga hrabrim i nepobjedivim junakom.
Sredinom sedamdesetih napušta vojsku i ulazi u izraelski parlament kao član Likuda. Godine 1977. postaje ministar poljoprivrede u vladi Menachema Begina i arhitekt židovskog naseljavanja Zapadne obale.
Kao ministar obrane 1982. organizirao je invaziju na Libanon ne bi li zaustavio djelovanje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jasera Arafata u južnom Libanonu. Bez znanja premijera Begina zapovjedio je vojsci prodor sve do Bejruta, čime je uspio izbaciti PLO iz zemlje, ali je i dopustio da kršćanske milicije počine pokolj stotina palestinskih izbjeglica u Sabri i Šatili, dvama logorima pod izraelskom kontrolom. Službena izraelska istraga pokazala je Sharonovu "neizravnu odgovornost" i morao je podnijeti ostavku, a u svijetu su ga pratile optužbe za ratne zločine.
Palestinci ga nikada nisu prestali mrziti. Međutim, u Izraelu je ostao popularan i obnašao je dužnost ministra industrije, a poslije je kao ministar naseljavanja i gradnje predvodio najveću kolonizaciju Zapadne obale i Pojasa Gaze od 1967. Premijer Benjamin Netanyahu imenovao ga je 1998. ministrom vanjskih poslova, a Sharon je godinu poslije preuzeo njegovo mjesto šefa Likuda pošto je Netanyahu izgubio opće izbore.
Kao vođa oporbe Sharon je 2000. posjetio Brdo Hrama u Jeruzalemu, sveto mjesto i Židovima i muslimanima, a Palestinci kojima je i dalje bio trn u oku na to su odgovorili drugim ustankom. Obećavši sigurnost i mir Izraelu, Sharon je 2001. uvjerljivo pobijedio na općim izborima i kao 73-godišnjak prvi put postao premijerom.
"Čovjek za pobjede" znao je svoj imidž ratnika vješto zamijeniti slikom djeda, odnosno oca nacije koji će zahvaljujući svojim godinama i iskustvu znati riješiti pitanje druge palestinske intifade. Tomu je svakako pridonijela bezuvjetna potpora američkog predsjednika Georgea W. Busha koji je jednom prilikom Sharona nazvao "čovjekom mira", ali mu je uputio, za Sjedinjene Države doista rijetke, kritike zbog gradnje sigurnosnog zida na Zapadnoj obali kojim je Izrael službeno želio spriječiti napade palestinskih samoubojica.
Međutim, čovjek kojeg su zvali "buldožerom", i zbog stasa i političkih metoda, iznenadnim i povijesnim jednostranim povlačenjem Židova iz Gaze, kako bi u sklopu bliskoistočnog mirovnog procesa Palestincima osigurao prostor za državu, priskrbio si je snažan otpor u vlastitoj stranci Likudu, koji potom napušta i krajem 2005. osniva novu stranku, Kadimu.
Ankete su tada pokazivale da će Sharon bez problema osvojiti još jedan mandat, ali ga je u prosincu 2005. spriječio prvi, a 4. siječnja 2006. i drugi teški moždani udar koji ga je ostavio u trajnom vegetativnom stanju sve do smrti u subotu. (Hina)