U Zagrebu je u srijedu u 91. godini života umro akademik Dušan Bilandžić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), istaknuti hrvatski povjesničar i političar, nekadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske, izvijestio je HAZU.
Akademik Dušan Bilandžić rodio se 20. srpnja 1924. u Maljkovu pokraj Sinja. U Sinju je pohađao niže razrede franjevačke gimnazije, dok je više razrede pohađao u gimnaziji u Osijeku. Bio je sudionik antifašističke borbe od 1942. do 1945. kao borac i politički komesar čete i bataljuna u slavonskim partizanskim postrojbama. Od 1945. do 1960. bio na službi u JNA kao nastavnik povijesti ratova u visokim vojnim školama. U Beogradu je 1955. završio Pravni fakultet kao izvanredni student na “konspirativan” način jer su, navodi HAZU, vojne vlasti svojim časnicima zabranjivale studiranje na sveučilištima.
Kako bi se posvetio istraživanjima društvenih procesa i zbog određenih političkih neslaganja, 1960. je napustio JNA i započeo istraživački rad na problemima društvenog razvoja, najprije kao novinar, a zatim kao rukovoditelj grupe Saveza sindikata Jugoslavije za samoupravljanje. Sredinom 1960-ih sudjeluje u političko- ekspertnim timovima za projektiranje i praćenje privredne i društvene reforme (1964.-1967.) i istodobno pohađa postdiplomski studij koji završava s doktoratom znanosti iz područja ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu 1965.
Iste godine izabran je za člana Predsjedništva Saveza sindikata Jugoslavije kao predstavnik Hrvatske. Po dogovoru s hrvatskim rukovodstvom dolazi 1967. u Zagreb i preuzima dužnost direktora Instituta za historiju radničkog pokreta kojeg je do tada vodio Franjo Tuđman. Odlukom Predsjedništva SKJ imenovan je 1969. direktorom Centra za društvena istraživanja u Beogradu sa zadaćom okupljanja znanstvenih institucija i pojedinaca iz svih republika na izradi idejnoteorijskih osnova za reformu federacije 1971. i izradu Ustava 1974. Nakon usvajanja Ustava vratio se u Zagreb na Fakultet političkih znanosti gdje je izabran za profesora. Bio je i dekan od 1974. do 1979. Od 1968. do 1982. bio je član CK SKH i zastupnik u tri saziva Sabora SRH. Na te dužnosti nije reizabran budući da se nakon donošenja ustava 1974. jače angažirao u borbi protiv ideološkog dogmatizma, unitarizma i centralizma. Nakon izlaska iz državno-partijske strukture 1982. jače se angažirao u znanstvenom radu.
U aktivnu politiku vratio se u prosincu 1989. kada je na 11. kongresu SKH ponovno izabran za člana Centralnog komiteta kao pripadnik reformske struje, a na prvoj sjednici višestranačkog i demokratskog Sabora 30. svibnja 1990. izabran je za člana Predsjedništva SRH. Nakon ustavnih amandmana usvojenih 25. srpnja 1990. postao je potpredsjednik Republike Hrvatske i na toj je dužnosti bio do 1. siječnja 1991. Kao domoljub uključio se u proces stvaranja samostalne hrvatske države. Od 1994. do 1996. bio je savjetnik u Uredu Republike Hrvatske u Beogradu, navodi HAZU.
Za člana suradnika Akademije izabran je 1980., za izvanrednog člana 1982., a 1991. postao je redoviti član HAZU u kojoj je bio vrlo aktivan. Od 2001. do 2006. bio je tajnik Razreda za društvene znanosti i član Predsjedništva HAZU.
Kao povjesničar, akademik Bilandžić najviše se bavio poviješću Jugoslavije i položajem Hrvatske u njoj. Njegova najvažnija djela su Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije (1973.), Historija SFRJ 1918–85 (1985.), Jugoslavija poslije Tita (1985.), Hrvatska moderna povijest (1999.), Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1999.), Propast Jugoslavije i stvaranje moderne Hrvatske (2001.) te Povijest izbliza (2006.).(Hina)