Akademik Ante Stamać, pjesnik, teoretičar književnosti, esejist i prevoditelj, preminuo je u Zagrebu u srijedu, 30. studenoga, izvijestilo je u četvrtak Društvo hrvatskih književnika.
Ante Stamać rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu, u obitelji gimnazijskih profesora, filologa. Gimnaziju i srednju glazbenu školu polazio je u Zadru i Zagrebu, gdje je 1959. maturirao na 1. gimnaziji, u današnjoj zgradi Muzeja "Mimara". Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je 1970. komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću, te doktorirao 1978. disertacijom o teoriji metafore. Između 1963. i 1969. studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču.
Nakon diplomiranja bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, potom kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je i utemeljitelj.
Godine 1971. izabran je za znanstvenog asistenta na Katedri za teoriju književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta, od 1978. je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, naslijedivši Juru Kaštelana. Za redovnog sveučilišnog profesora bio je izabran 1989. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004.
Od 2002. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Godine 1969. je stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Matkovića), te znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopisni član HAZU.
Akademik Stamać bio je (1989. i 1990.) gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačkoga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim drugim zemljama, uključno i SAD.
U dva je navrata (1981. – 1984., te 1991. – 92.) Stamać bio predsjednik Hrvatskoga filološkog društva, a 1995. – 1999. i predsjednik Društva hrvatskih književnika. Bio je potpredsjednik Matice hrvatske.
Uređivao je časopise "Razlog" (1966.-1968.), .Telegram" (1968.-1971.), "Umjetnost riječi" (od 1981. do nedavno), te "Croatica" (od 1989. do obustavljanja časopisa 2001. godine) i "Republika".
S Milanom Mirićem sudjelovao je u radu na Biblioteci "Razlog", a priredio je i djela nekih od suvremenih hrvatskih pisaca (Š. Vučetić, J. Kaštelan, 1. Kušan, M. Krleža, 1. Bunić Vučić, D. Tadijanović, Tin Ujević, 1. Kozarčanin, S. Mihalić i dr.)
Autor je niza knjiga s područja znanosti o književnosti, knjiga pjesama, eseja te brojnih prijevoda.
Znanost o književnosti: Ujević, 1971; Slikovno i pojmovno pjesništvo, 1977; Teorija metafore, 1978., 21983; Kritika ili teorija?, 1983; Suvremeno hrvatsko pjesništvo (ur., zbornik), 1988; Passim, 1989; Uvod u književnost (sastavio, zajedno sa Z. Škrebom), 1983., 21986., 31998; Ranjivi opis sustava, 1996; Pjesnici druge moderne, 1996; Tema Mihalić, 1996; Rasprave i eseji o hrvatskoj književnosti, 1997; Pogled unatrag, 1999; Tema Kaštelan, 2003, 22009.; Zapravo, Šoljan, 2004; Obnovljeni Ujević, 2005; Germanica & anglica, 2007; Tragovi, otisci i lica, 2009; Knjiženoteorijski fragmenti, 2012.
Pjesništvo: Rasap, 1962; Sa svijetom jedno, 1965; Smjer, 1968; Doba prisjećanja, 1968; Dešifriranje Vage, 1972; Odronske poredbe, 1982; Žalostinke, 1991; Crne rupe, mračni soneti, 1995; Izabrane pjesme, 1997; Zvonki moteti, 2004; Molat (s T. M. Bilosnićem), 2006; Vrijeme, vrijeme, 2007; Your and My Signs, 2008.
Esejistika: Ogledi, 1980; Književni život, 1993; Na prijelazu, 1996; Vrijednosti, pogledi i ogledi, 1998; Moje motrište, 2006; Predgovori/pogovori, 2013.
Skupne knjige: Nova evropska kritika, I. – IlI. (s V. Zuppom), 1968., 1969., 1972; Arhajski torzo (divot-izdanje djela R. M. Rilkea), 1985; U ovom strašnom času (s. I. Sanaderom), 1993., Lirika Velikog petka, 1998; Antologija hrvatskoga pjesništva, od davnina pa do naših dana, 2007.
Važniji književni prijevodi: Rainer Maria Rilke, Gottfried Benn, Günther Grass (sve zajedno s Trudom Stamać), Bertolt Brecht (15 drama), Hugo von Hofmannsthal (Svatković), James Joyce (Prognanici, Komorna glazba), John Webster (Vojvotkinja Malfeška), Beaumont &: Fletcher (Vitez gorućeg tučka), Johann Wolfgang von Goethe (Faust, 1. i II. dio).
Prevedene knjige iz znanosti o književnosti i kulturologije: Johann Huizinga, Homo ludens (1969., 21990); Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, 1969., 21989; Louis Hjelmslev, Prolegomena teoriji jezika, 1980; Friedrich Nietzsche, Volja za moć, 1989., 22006; Emil Staiger, Temeljni pojmovi poetike, 1990; Roman Jakobson, Morris Halle, Temelji jezika, 1988; Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti, 1984; Winfried Nöth, Priručnik semiotike, 2005; Mildred Clary, Mozart, 2006; Hans Küng, Povijest Katoličke crkve, 2007; Wilhelm von Humboldt, O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na razvoj ljudskoga roda, 2010; Karl Jaspers, Psihopatologija, 2015. (Hina)