Poštovana psihologinjo,
imam 20 godina i svaki dan živim u velikom strahu jer imam osjećaj da sam drukčiji i da se sa mnom nešto čudno događa. Od prvog razreda sam jako hipohondričan, perem ruke nekoliko puta u jednom satu, a imam i teški oblik opsesivno kompulzivnog poremećaja. Jedno sam vrijeme bio u depresiji, koju sam liječio. Bojim se sada da mi se ne dogodi nešto puno gore, da dobijem napad neke druge psihičke bolesti pa da mi više nema pomoći. Prije dva mjeseca počele su mi se vrtjeti jako čudne misli, stalno se ponavljaju iste, i to toliko često i puno, da izgube smisao, a ja se u svemu tome izgubim. Puno sam surfao, pretraživao sam internet od filozofskih tema, pa o psihologiji, tao fizici do iznemoglosti. Htio sam shvatiti sve što se zove život i kako on nastaje, energiju koja se transformira.
Uhvatim se kako razmišljam o tome da ljudi nisu slobodni birati, već da smo žrtve vlastitog uma i genetskog koda. Oni određuju talente, navike, želje, način razmišljanja. Samim time da razmišljam tako zbog svog biološkog određenja što me čini vrlo ograničenim. Osjećam se kao zarobljenik vlastitog tijela, kao lutka na čije konce ne mogu utjecati. Jasno mi je da to nije normalno razmišljanje i nikad nisam tako i toliko o tome razmišljao. U proteklim godinama moje su opsesije uvijek bile vezane za situacije u kojima sam se bojao da će mi se nešto dogoditi, pa sam tako sate i dane provodio u ritualima i ponavljanjima. Nisam bio kod psihijatra, ali sve vodi k tome da ću morati. Kad se pomirim s tim da moram ići, dovedem misli u red i onda odustanem. Kad sam u društvu moj strah od oboljenja je manji, družim se, smijem, ali i kad se zabavljam osjećam taj strah kao da je uvijek, na neki način, prisutan. Ne mogu reći niti da sam bezosjećajan, jer mi je nedavno umro pas i plakao sam danima. Osjećam samo taj nemir i konfuziju u glavi. Zadnja tri mjeseca stanje je neizmijenjeno u usporedbi s početkom. Molio bih Vas za mišljenje, je li to razlog za zabrinutost ili je to još jedna epizoda mog poremećaja? Jako mi je teško, želim život kao svi drugi ljudi.
Poštovani,
prvo što mi je palo na pamet čitajući Vaše pismo jeste da “strah od pada s visine nije što i pasti sa visine”. Drugo što je zaokupilo moju pažnju je mnoštvo dijagnoza i simptoma koje obično dijagnosticira psihijatar, kojeg još uvijek niste posjetili. Hipohondar je osoba koja strahuje i stalno se brine o mogućim bolestima, od kojih mogu, ali i ne moraju, oboljeti. Razmišljanje o životu, o njegovim vrijednostima i smislu, vrlo je rašireno i vrlo je pozitivno tražiti svoje mjesto pod suncem u ovom životu. Dali je traženje tog smisla pretjerano, ovisi isključivo o Vama. Hoćemo li smisao pronaći samo razmišljajući ili ćemo poduzeti i korake da to provjerimo, ovisi o nama samima. Zasigurno bi bilo dobro da o tome porazgovarate sa stručnom osobom, koja će Vas znati razumjeti i uputiti odnosno sugerirati Vam neke novosti kojima ćete moći i sami proširiti svoje vidike i načine na koje funkcionirate u svakodnevnom životu. Niste spomenuli kako Vam prolaze dani, dali učite ili radite. Potražite neki novi interes u kojeg ćete uložiti trud u kreiranje i stvaranje. Za početak, odvažite se otići na razgovor psihologu i opišite kako se osjećate, što Vas tišti. Samim time što podijelimo svoje osjećaje i stanje dopuštamo si vidjeti situaciju iz neke druge perspektive.
Dragi čitatelji,
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Ne ova o slična pitanja, na dileme, slutnje i probleme, svake nedjelje pomoć možete na ovim stranicama potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis u rubrici. Pitanja možete poslati meilom na: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života".