Poštovana, imam 37 godina i već duže vrijeme razmišljam da vam pišem, ali uvijek mi je nedostajalo snage. Naime, ja sam invalid. Bolje reći, postao sam invalid prije pet godina, nakon automobilske nesreće - auto me "pokupio" na zebri. Ne znam da li je vozač bio pijan ili me stvarno nije vidio, ali to više nije ni bitno. Ne mogu se pomiriti sa sudbinom, živim u stalnoj nadi da ću odjednom ozdraviti, vjerujem u čuda. Iako znam da čuda ne postoje. I tako, kao i u ovom pismu, mučim samog sebe između nade i velikog razočarenja, iz euforije i duboke depresije. Kako da si pomognem, što da učinim? Dosta mi je ovakvog života.
Dragi čitatelju,
Živite u teškoj situaciji koju vam je sam život, nažalost, donio. Neki vjeruju u sudbinu, a neki u nesretan splet okolnosti. Imam dovoljno informacija kako bih vam mogla efektivno pomoći u jednom odgovoru, ali prije svega vjerujem da u vašoj dijagnozi jest specificirano vaše zdravstveno stanje. Prihvatite to kao novi dio vas. Možda se čuda i događaju, ali rijetko. Nije li život prekratak da bismo ga proveli u čekanju nečeg što ne znamo da li će ikad doći? Život s invaliditetom je težak, ali to ne znači da ne može biti vrlo zanimljiv. Ovisno o vašem zdravstvenom stanju, možete raditi i baviti se hobijem. U vašem gradu, ili blizu mjesta prebivališta, sigurno postoji društvo invalida gdje vam mogu pomoći. Mogu vam pružiti savjet, pomoći oko financijskih poteškoća, pružanju psihološke podrške ili zapošljavanja. Vratite svjetlost u svoj život, pogledajte da vam se nudi mnogo mogućnosti. Kao i prije nesreće, život je u vašim rukama.
Poštovana Luana,
Zovem se Laura i imam 16 godina. Odlična sam učenica u drugom razredu gimnazije. Pišem vam jer imam veliki problem sa svojim roditeljima. Naime, otkad sam priznala da mi se sviđa jedan dečko (koji je stariji od mene samo godinu dana), zavladala je potpuna panika. Nikad nisam razočarala svoje roditelje, rijetko izlazim s prijateljicama i vrlo sam rezervirana. Do nedavno, moji roditelji su poštovali tu rezerviranost. Nakon te "strašne" objave mama mi je počela kontrolirati po sobi u potrazi za dnevnikom, a i mobitel je često na meti premetačine. Zbog toga izbijaju svađe i vika. Dosta mi je takve situacije! Želim natrag svoju privatnost, više nisam balavica i mislim da imam pravo zaljubiti se i imati dečka kao i sve moje prijateljice! Zašto moram ja uvijek biti ta "crna ovca"? Hvala unaprijed na odgovoru.
Draga Laura,
Svakom roditelju teško je prihvatiti zaljubljenost svog djeteta. Ne zbog toga što su loši ili jer ne žele da smo sretni, već zbog toga što se boje kako ne bismo bili izigrani ili povrijeđeni. Pokušajte porazgovarati s vašim roditeljima o tome što vas muči. Objasnite kako vas boli taj nedostatak povjerenja i velika kontrola koje prije nije bilo. Imajte na umu da vas roditelji vole i zato se brinu. Treba puno razgovarati, jer je razgovor jedini efikasan način da riješimo neki problem ili nedoumicu.
Poštovana psihologinjo,
Počela sam raditi na novom radnom mjestu prije šest mjeseci, ali teško se uklapam i vidim da me kolege ne prihvaćaju. Koliko god im sve ugađam, popuštam ili radim umjesto njih oni me redovito ignoriraju i ponašaju se prema meni kao prema duhu. Jasno mi je da oni koji su stigli zadnji, moraju uvijek obavljati najgore poslove. Ja se zbog toga nikad ne bunim, dapače. Odlazim na posao u nadi da će stići netko "noviji" jer bojim se da to više ne mogu izdržati. S druge strane, znate kako je teško ostati bez posla u današnje vrijeme.
Iskreno mi je žao što se nalazite u ovoj situaciji, ali moram vam reći da ste si djelomično sama kriva. Sigurno se pitate zašto. Prije svega, prihvaćanje ljudi u radnom okruženju nije jednostavno, ali zasigurno ne prolazi kroz nepisano pravilo "moram svima ugoditi". Pokažite svoj karakter, da imate stav i da ste, prije svega, osoba koju treba poštovati i cijeniti. Vidjeti ćete da će, ovakvim ponašanjem, promjene same stići.