Poštovana psihologinjo,
Imam sina od tri godine, koji se ljetos odviknuo od nošenja pelena. Nakon što je na jesen krenuo u vrtić imamo veliki problem. Ne želi više ništa obavljati kao što je naučio, nego smo zbog njegovih reakcija i tvrdoglavosti skoro primorani mu vratiti pelenu. Tete nisu previše tolerantne, iako ga znaju još od prošle godine. Objasnila sam mu stvarno mnogo, mnogo puta. Kaže da je razumio, dogovorimo se, a kad dogovor ne traje niti par sati i dogodi se opet. Što bi trebala napraviti?
Poštovana,
Prilikom povratka u vrtić, a obzirom na dob djeteta pretpostavljam da je iz jasličke prešao u vrtićku skupinu, postoji razdoblje adaptacije u kojem se dijete često ponaša na neki, za roditelje, čudan način. Na neki način je infantilnije, ponavlja i ulazi u obrasce koje ste smatrali da ste odavno prebrodili i da su stvar prošlosti. Ono što je za Vas dobar znak jest da je to potpuno normalno i prirodno. Vrlo je pohvalno što s djetetom puno pričate, djeci je potrebno objasniti što se događa. Ono što čini razliku u komunikaciji s djecom jest upravo fokusiranje na dobre stvari i na dobre resurse. Nemojte obraćati pretjeranu pažnju tome što se događa, na verbalnoj ili neverbalnoj razini, već mu osnažite samopuzdanje i osvijestite kako je on narastao. Od pomoći Vam mogu biti priče i slični događaji iz okoline i možete mu to ispričati bez da to jasno povežete i upitate u čemu si sliče. Djeca često razmišljaju u metaforama i prenesenom značenju, lako se identificiraju stoga prepustite da dio mašte odradi svoje i dajte mu vremena da se hrabro adaptira novonastaloj situaciji. Ukoliko problem ne nestane ili se ne smiri obratite se osobno stručnom suradniku vrtića.
Poštovana psihologinjo,
Jako mi se sviđa dečko koji je potpuno različit od mene. On je vrlo otvoren, dok meni ne uspijeva biti otvorena prema nikome, malo pričam i nisam baš smirena u prisustvu drugih. Puno mislim na njega i kad sam se pokušala približiti jako sam pocrvenila i on mi se uvijek smijao. Stvar je u tome što kada se to dogodi on je većinom sa prijateljem nekim i meni to što se oni tako smiju jako smeta. Već je prošlo godinu dana od prvog događaja. On voli fešte i veselja, dok ja ne. Primijetila sam da razgovarati sa drugim djevojkama mu nije problem. Ne znam što da mislim. Vidim ga svaki dan i nije baš najljepša stvar. Stvarno sam se pokušala približiti, ali sam kasnije odustala. Jesam li pogriješila? Što bi sada trebala napraviti?
Poštovana,
Obzirom da ste se pokušali približiti tom dečku, bez obzira na sramežljivost, i jedina njegova reakcija, koliko god bio drag i otvoren, da se zajedno s prijateljem nasmije, vrlo je vjerojatno da nije zainteresiran za daljnje upoznavanje. Mislim da je korak koji ste učinili vrlo hvalevrijedan i u tome ste pokazali veliku hrabrost i odlučnost. Srećom, na ovom svijetu postoji mnogo momaka koji Vam se mogu svidjeti i kojima se Vi možete svidjeti. Ono što bih istakla kao vrlo pozitivno i voljela bih usmjeriti Vaše misli prema toj mogućnosti jest da je sramežljivost moguće razumjeti i prebroditi. Često nas neke naše karakteristike koje shvaćamo kao nepromjenjive sputavaju u realizaciji naših planova, a pritom se ne odnosim samo na upoznavanje osoba suprotnog spola, već i na kreiranje vlastite budućnosti. Sramežljivost je vrlo plemenita karakteristika, ali da bi bila naša prednost, a ne mana, moramo se samo riješiti anksioznosti. Prihvaćate izazov?
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj