Poštovana,
Često slušam priče i predike o tome da moram vjerovati u sebe i u svoje sposobnosti. U nekim knjigama čitam da sami stvaramo svoje vidike i tzv. pobjednički stav. Sve se priče vrte oko dosljednosti i upornosti da dostignemo svoje ciljeve. Moram znati što želim i biti uporan. Jedino tako će se ostvariti. Kad sam prije mnogo godina ušao u svijet sporta, priznajem da nisam tako razmišljao. Sebe sam vidio kao prosjek, nisam doživljavao ništa kao izazov. Osjećao sam se gubitnikom u većini situacija i vrlo bespomoćno. Takav način razmišljanja prenio sam i na druge dijelove svog života. Govorio sam sebi da nisam najbolji i da to neću nikad postati. Uvijek je netko drugi bio bolji, simpatičniji, ljepši. Ja sam se često gubio i vraćao. Nikad nisam odlazio na kolektivna druženja, kao na more, ljeti, s društvom. Kad sam sudjelovao u nekim turnirima malog nogometa i kad bismo pobijedili, nisam osjetio sreću. Dobivao sam pohvale od ostalih, a toga sam se sramio. U školi sam, također, bio prosječan. Nisam volio biti u centru pažnje, učenjem dizati ocjene jer mi se činilo da tako povlačim preveliku pažnju na sebe i drugima oduzimam vrijeme. Kronično nezadovoljan, nesretan. Sada imam 22 godine i pitam se da li se mogu promijeniti? Mnogo sam čitao, ali nikako da se pokrenem. Teško mi je i osjećam se usamljeno. Molim vas, možete li mi odgovoriti da li u pogledima na život i doživljavanju sebe postoji samo jedan odgovor i koliko je trajan? Hvala.
Poštovani,
Svatko od nas je rezultat genetičkih predispozicija, utjecaja okoline ali i samog karaktera i temperamenta. Mnogi se pitaju da li je moguće promijeniti se. Pravi odgovor leži u nama samima, želimo li se stvarno promijeniti? Ponekad nam se čini to jedini mogući izlaz prema boljem, kvalitetnijem ili drukčijem životu. Ipak, u većini slučajeva nismo spremni na taj korak. Zašto? Promjene nas mogu destabilizirati jer nas vode u nepoznato. Upravo iz takvih razloga često mijenjamo okolinu i ljude oko sebe. Pokušavamo im objasniti kako bi se trebali ponašati, gdje griješe i u tim situacija, ponekad nesvjesno sudimo ljudima koji nas okružuju i koje volimo. To ne znači promijeniti se. Promijeniti se znači vratiti fokus, centar pažnje, na sebe. Proučavati se i upoznati. To nije lak posao, dapače. Svakodnevne obaveze često nas mogu spriječiti i vraćati na stare pogreške. Nemamo vremena za sebe, za osobe koje nas okružuju ili koje nam se sviđaju. Vrlo je bitno preispitati svoje prioritete i vidjeti da li svatko od njih zauzima pravo mjesto u vašem životu. Mijenjati se je moguće i potrebno. To je prilagodba na život i nove okolnosti koje nam donosi.
Poštovana psihologinjo,
U zadnje vrijeme proučavam ljude oko sebe. Vidim da se često događa da sjedimo s nekim na kavi, ili stojimo jedan pored drugog i osjećamo da bismo o nečemu trebali pričati. Međutim, pojavi se ona neugodna tišina. Otvaramo teme o vremenu, politici, uzimamo mobitel u ruke i pokazujemo si slike. Čini mi se da se ljudi boje tišine, da je, ukoliko nastane ta minuta tišine, prava katastrofa. Kad se sjetim tih situacija, dok pišem, izgleda mi vrlo komično. Međutim, pitam se zašto je to tako?
Poštovana,
Veseli me što proučavate svijet oko sebe i reakcije ljudi koji nas okružuju. Ono što navodite je sasvim istinito, tišina je uvijek doživljena kao nešto neugodno što valja, pod svaku cijenu, izbjegnuti. Ako mislimo na tišinu između dugogodišnjih poznanika, ona može biti rezultat nerazumijevanja ili zabrinutosti, kad govorimo o zaljubljenom paru, može biti uvertira u nešto romantično. U prijateljskom slučaju znači da smo dotakli sferu, iako samo asocijacijama, koju netko od sugovornika želi ignorirati. Tišine su normalni dio komunikacije, iako nema verbalnog izražavanja, mogu nam puno toga reći. Svatko od nas, ovisno o situaciji, može odlučiti želi li je prihvatiti kao odgovor ili kao izazov. (Luana Poleis)