Piše terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj mr. sc. Luana Poleis
Poštovana,
Imam 16 godina, i razlog zbog kojeg Vam pišem možda nije potpuno normalan. Od nedavno sam primijetio da sam postao velika svađalica. Što god mi netko kaže, dali mišljenje ili pita za pomoć odgovaram drsko i nakon što progovorim izgleda kao da su mi riječi izletjele prije nego što sam uopće promislio. Često mi bude žao zbog toga, iako samo pokušao se kontrolirati nije mi najbolje uspjelo. Ljudi koji me okružuju stvaraju u meni nervozu i u prvom trenutku mislim da stvarno zaslužuju da im tako kažem. Razgovarajući s majkom, u jednom od rijetkih mirnih trenutaka, rekla mi je da će to proći ali i da moram raditi na sebi. Hoće li? Jer, iskreno, ponekad mi se sviđa biti odrješit. Hvala, Luka
Poštovani Luka,
Vrlo ste mlad i samim time morate se još upoznati. Majka Vam je dobro sugerirala, to je vjerojatno samo prolazna faza koja će proći. Naime, u Vašim godinama, koje simboliziraju puno vrijeme sazrijevanja i odrastanja, hormoni čine najveću ulogu u Vašem procesu ljutnje, nervoze i netrpeljivosti Vaših bližnjih. Način na koji im odgovarate ponekad se može učiniti vrlo efikasnim, međutim prije negoli donesete odluku da ova karakteristika vremenom zbilja postane crta Vašeg karaktera dobro bi bilo da si pokušate odgovoriti kako bi se Vama svidjelo da se prema Vama netko tako ponaša. Drskost je osobina koja nam se može učiniti kao dobar odabir u pojedinim situacijama, ali kroz svakodnevni život ona donosi samo još veću nervozu. Navodite kako ste se pokušavali kontrolirati nekog vrijeme, zašto ste odustali? Kakve ćemo osobe biti ili postati uvelike ovisi o nama samima, a najmanje o vanjskim utjecajima. Razmislite da li osobe koje Vas okružuju, vole, poštuju i strpljivi su kroz cijelo Vaše razdoblje sazrijevanja zaslužuju Vašu drskost. Mislim da odgovor već znate.
Draga Luana,
Željela bih Vaše mišljenje. Moja majka je bila 2 godine na psihoterapiji zbog problema sa depresijom. Iako se sada osjeća mnogo bolje, kako fizički tako i psihički, govori kako nije u najboljoj formi. Predugo spava i dopušta si slatkiš više kad ne bi trebala. Čula sam da nesretni ljudi vole slatko. Nerijetko se događaju promjene u raspoloženju i ponašanju, bez ikakvog logičnog razloga. Takva raspoloženja znaju trajati danima. Čini mi se da to nije povezano sa njezinim psihičkim stanjem već fizičkim nezadovoljstvom. Akumulira stalni stres i djeluje mi pod pritiskom. Ja joj savjetujem da uzima vitamine, minerale, i da mnogo šeće, kako se ne bi zapustila. Čini mi se da joj ne treba još jedna psihoterapija. Što mi možete savjetovati? Unaprijed hvala
Poštovana,
Pohvalno je kako se brinete za majku, možda i više od nje same. Niste naveli koliko je prošlo od završetka prve psihoterapije i dali je, osim psihoterapeutu, odlazila psihijatru. Vitamini i minerali, ako se piju u preporučenim dozama, te uz uravnoteženu prehranu, ne mogu biti štetni za zdravlje, ali ne mogu ni osigurati stabilnost u raspoloženjima ili drugim dijagnozama. Međutim vratila bih Vašu pažnju sa fizičke na emotivnu razinu. Opcije između kojih, po mojem mišljenju, Vaša majka i Vi možete birati jesu: da najbolja forma ne postoji, i da baš kao vrijeme i godišnja doba, raspoloženja se mijenjaju i ponekad može danima biti oblačno i onda će ponovno svanuti sunce. Druga opcija je, da naoružana strpljenjem i hrabrošću, krene ponovno na psihoterapiju. Kakva bila Vaša odluka, budite uz majku, ali nemojte odlučivati umjesto nje. Odrasla je osoba koja treba podrška u rješavanju problema kroz svakodnevni život, a ne netko tko će je dovesti pred gotov čin. Nemojte dopustiti da Vaša ljubav prema njoj naruši taj odnos i tu osjetljivu ravnotežu.