Poštovana Luana,
Pišem vam jer ne znam što dalje. Imam 47 godina, oženjen sam i otac dvoje djece (16 i 11 godina). Iako obožavam svoju suprugu, prevario sam je već dva puta. Prvi put se dogodilo prije 10 godina, i ona mi je skoro oprostila za dobrobit naše djece. Drugi put se dogodilo nedavno, ali mislim da je taj događaj sve upropastio. Ne želi prijeći preko toga i ima potpuno pravo. Pitam se zašto sam napravio nešto tako grozno kad je s njom sve funkcioniralo. Prema drugoj ne osjećam ništa, bio je to samo uzbudljiv i zanosan događaj, kao i prvi put. Mislim da možda bolujem od nekog seksualnog poremećaja. Iako me supruga ostavila, želim ozdraviti. Što da učinim?
Darko S.
Poštovani Darko,
Pitate se zašto se to učinili, a odgovor se nalazi u vašem pismu. Vrlo jednostavno opisujete kako je to bila samo uzbudljiva seksualna avantura. Ono što se možete zapitati je: zašto ste osjetili tu potrebu, te zašto ste popustili ne razmišljajući o posljedicama? Mislim da se ne radi o seksualnom poremećaju. Popustili ste u rutini svakodnevnice koju ste proživljavali sa suprugom i želji za nečim novim i nepoznatim. Život ima mnogo (mogućih) putova. Na nama je odabir kojim ćemo putem krenuti. Pri odabiru moramo biti svjesni da on nosi sa sobom određene posljedice, koje mogu biti pozitivne ili negativne. Imajte to na umu u budućnosti. Ne podcjenjujte osjećaje osoba do kojih vam je stalo. Nadam se, ako je to vaša želja, da će vam supruga oprostiti i da ćete ponovno biti obitelj. Obitelj koju ćete znati cijeniti, čvrsto se držeći vrijednosti koje ste zanemarili - kako u budućnosti ne biste (ponovo) popustili. Sretno!
Poštovana Luana,
Imam 16 godina, završavam drugi razred srednje škole. Otkad sam krenula u srednju, sve češće pocrvenim u društvu. Oduvijek sam bila jako društvena i otvorena, za razliku od moje sestre koja je jako sramežljiva. Najviše pocrvenim pred jednom profesoricom (pred ostalima ne). Znati, i osjećati, da pocrvenim svaki put kad me prozove ili samo pogleda postaje sve neugodnije. Jedan od razloga zašto crvenim ispred profesorice jest da ona ima jako lijepog sina koji je po školi pričao kako sam ja zgodna cura. Iako volim primati komplimente, njegovi komentari su u meni uvijek prizivali neugodu. Profesorica poznaje moju mamu i tatu, i to čini da mi je još teže Počela sam se izolirati, i vraćam se kući tužna i deprimirana nakon njezinih satova. S mojim roditeljima ne pokušavam ni razgovarati o tome jer se užasno sramim. Kod psihologa ne želim sama, a lijekove mi doktorica ne želi pripisati. Što da radim?
Katja
Draga Katja,
Problem koji opisujete vrlo je čest u vašoj dobi. Kad netko pocrveni, osim emotivnosti, to je i znak iskrenosti uma. Vrlo ste mladi, pa možda pred pitanjem kao što je udvaranje mogu nastati poteškoće. Jeste li pokušali racionalno razmišljati o situaciji kada se nalazite ispred profesorice? Ona ne mora znati što je njezin sin rekao za vas. S njom imate drukčiji odnos, školski i formalniji. Pokušajte se usredotočiti na to, i takvim ga održati. Nemojte dopustiti da to utječe na vaše raspoloženje. Umjesto toga, pokušajte razmisliti o tome što osjećate i mislite o tom dečku. Razumijem da vas je sram razgovarati s roditeljima, ali otvoriti se njima bio bi velik i bitan korak. Ako i nakon razgovora s roditeljima nelagoda ne popusti, uvijek možete porazgovarati o tome s psihologom.
Dragi čitatelji,
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Ne ova o slična pitanja, na dileme, slutnje i probleme, svake nedjelje pomoć možete na ovim stranicama potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis u rubrici. Pitanja možete poslati meilom na: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života".