Poštovana psihologinjo,
Do danas nisam nikad otišla na putovanje sa zrakoplovom, jer sam ga smatrala pravim problemom. Sada mi se, međutim, nudi vrlo primamljiva poslovna mogućnost i ne mogu si dozvoliti ne uzeti avion. Bojim se, jer me samo promišljanje o tome kako ću sjesti u avion, poletjeti i sve što uz to ide užasno plaši – znoje mi se dlanovi i počnem se tresti. Moja je prava fobia, po svim crtama i karakteristikama. Mogu li se od toga brzo izliječiti?
Hvala i srdačan pozdrav
Poštovana gospođo,
Fobija o letenju, odnosno pretjerani strah o korištenju aviona kao prijevoznog sredstva, je problem koji će zbog utjecaja globalizacije sve više utjecati na različite strukture našeg društva. Ona je jedna od najraširenijih fobija, i zbog tih razloga, je vrlo često predmet studija. Danas postoje različiti načini psiholoških tretmana koji ne uključuju korištenje lijekova i koji su u mogućnosti prekinuti začarani krug koji podržava problem. Često vjerujemo kako problem nije moguće riješiti pošto su simptomi vrlo mučni. Osoba koja to proživljava može se uvjeriti da je bolesna ili čak da nosi hendikep. Možemo se osjećati još gore jer smo svjesni da je taj strah neutemeljen. Kada razmišljamo o drugima, čini nam se da nitko ne osjeća, niti razumije, taj strah. Ljudi koji nas okružuju djeluju kao sposobni uzeti avion i bezbrižno putovati. Ukoliko želite riješiti vašu neugodu, najbolje je da se obratite osobno psihologu koji će vam pomoći da se koncentrirate na razmišljanja i ponašanja koji direktno utječu na navedenu poteškoću. Ne traže se razlozi duboko u prošlosti, već je psihološka pomoć usmjerena direktno da problem odnosno neugodu koja može utjecati na kvalitetu vašeg života.
Dobar dan draga Luana,
Sve je počelo kad sam bila mala, u razdoblju predškolske i prvog razreda osnovne škole (oko 6-7godina), kada je moja majka imala prvi put ljubavnika. Gadno se posvađala sa svojim roditeljima, a tata joj je oprostio i krenuli su dalje. Pred otprilike dvije godine, moja je majka imala dva mobitela – a tata nije znao za jedan. Kad ga je pustila i negdje otišla, ja sam otišla pregledati joj mobitel. Svjesna sam kako to nije bilo baš pošteno, ali bilo mi je sve sumnjivo. Što je najgore, moje su sumnje postale stvarne. U mobitelu je bilo puno ljubavnih sms-ova jednog čovjeka kojeg ona odavno poznaje. Sve sam ispričala strini, koja mi je savjetovala da porazgovaram najprije sa njom, a onda i sa tatom koji ionako sumnja u njezino ponašanje. Ja sam s njom porazgovarala, ali nije bilo pomaka osim što je na sms-ove postavila kod i više ne mogu čitati. Bojim se da se ne svađaju, i da se ne razvedu pa da ja budem kriva za sve. Ne znam što da napravim. Pomozite, što je tu ispravno?
Unaprijed hvala, R. A. (17 god.)
Poštovana,
Vaša pozicija nije nimalo laka, jer ste, igrajući se detektiva, saznali veliku tajnu. Otkako je znate, ne možete se praviti kao da se ništa nije dogodilo. Na taj način, direktno utječete na odnos između vaših roditelja, i to je grozan osjećaj za svako dijete (bez obzira na godine) koje se pronađe u takvoj situaciji. Bitno je da prihvatite kako niste odgovorni za njihovo ponašanje kao niti za ishod njihove veze. Dopustite svojim roditeljima da sami pokušaju pronaći izlaz svog problema. Duboko razmislite pa odlučite što bi vas učinilo mirnijom. Ispričati istinu koju ste saznali ili se povući i čekati daljnje razvijanje situacije? Koju god odluku budete donijela, budite na miru prije svega prema samoj sebi. Problem između roditelja nažalost često postaje i problem djece iako u tim situacijama postoji velika razlika, odnosno da roditelji raspolažu većom količinom moći, znanjem i iskustvom da taj problem riješe. Oslobodite se te odgovornosti na način koji osjećate da je, za vas, najispravniji.