Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovanja psihologinjo,
imam kćer koja igra tenis. Problem je taj što ona ne nalazi dovoljnu odlučnost. Učitelj joj kaže da se lopticu mora čuti kada je udari, mora ispusti neki zvuk. Međutim, ništa. Čini se kao da je potpuno hladna, bez osjećaja. Sve drži u sebi. U svakodnevnom životu je ili preagresivna, prema onima u koje ima povjerenja, ili je potpuno sramežljiva i pokorna. Možete li mi dati kakav savjet? Hvala!
Poštovani,
iz Vaših riječi nazire se želja da na brzinu riješite situaciju koja Vam stvara teškoću, ali koja se zapravo Vas direktno ne tiče. Vrlo je važno da Vi, kao roditelj, osjećate potrebu da zaštitite kćer od mogućih razočaranja i neuspjeha, ali upravo kako je naučila hodati kad je bila mala nakon što je nekoliko puta pala, na isti način naučiti će suočiti se sa svojom sramežljivošću. Ono što želim reći jest da razumijem Vašu potrebu da rješavate problem koji kćer ima, ali ne mogu Vam biti od pomoći ukoliko ona sama ne osjeća tu potrebu. U svakom slučaju zahtjev za pomoć i želja za drukčijim načinom pristupa i reagiranja, mora proizaći iz njezine potrebe, ukoliko ona postoji. Je li ova briga za Vašu kćer prepoznata i s njezine strane ili je to problem samo za Vas? Vaša zabrinutost je zbog mogućeg gubitka utakmica ili mislite da će njezin stav negativno utjecati i na druge područja života? Prema onome što ste mi napisali, preporučila bih Vam da otvoreno porazgovarate sa kćerkom o tome što Vas brine vezano za nju i moguća rješenja koja možete iskusiti. Ukoliko i ona živi sa tom poteškoćom, a želi to riješiti na drukčiji način može se obratiti psihologu koji Vam je u blizini kako bi poradila na vlastitim emocijama. Emocije ne moramo samo osjetiti, već mogu biti nama korisne. Vrlo je bitno da se svatko suoči sa vlastitim strahovima i brigama. Kako Vaša kćer, tako i Vi. Sretno!
Poštovana psihologinjo,
zovem se Sara i imam 20 godina. Mogu slobodno reći da sam počela nedavno živjeti svoji život punim plućima. Nemojte me krivo shvatiti, moje je djetinjstvo bilo potpuno normalno i odrasla sam u mirnom i veselom okruženju. Cijelu svoju adolescentsku dob bila sam "bucmasta" i iako mi to nije nikada smetalo odlučila sam otići nutricionistu. Dan za danom, mjesec nakon mjeseca smršavila sam 15 kilograma i vrlo sam ponosna na sebe. Prošle jeseni sam se zaposlila, i nastavila sa studijem. Sve je super osim jednog problema. Ljubavnog. Sviđa mi se dečko kojem se ja ne sviđam. Stalno razmišljam o njemu, i često plačem. Kako bi zaposlila mozak počela sam često jesti sve što nađem u frižideru. Oprostite što sam tako nabacila ali molim Vas da mi pomognete. Hvala unaprijed.
Poštovana,
hrana, osim svoje nutricionističke i prehrambene svrhe, ima i psihološku funkciju. Svima se nama desilo da u trenutku nervoze ili napetosti pojedemo što prvo nađemo, pogotovo nešto slatko. To je ono što se i Vama događa. U Vašem slučaju preko pretjeranog unosa hrane pokušavate zasititi emotivnu glad. Sigurno je situacija kroz koju prolazite doprinijela razvoju takvog ponašanja, ali sama po sebi nije dovoljna. Prihvaćanje samog sebe i blagostanje ne može se postići kroz dijetu i radom na fizičkom izgledu. Da nije sada izašla na vidjelo ova Vaša slabost, na prvoj teškoći, sigurno bi se pojavila kasnije u različitim životnim situacijama. Da, trebate samopoštovanje i samopouzdanje koje se ne bazira na izgubljenom kilogramu, već na unutarnjim vrijednostima, autentičan i zreli osjećaj koji nije rezultat trenutne euforije i strasti. Reći ćete mi: lako reći, a teško učiniti. Odgovoriti ću Vam: barem počnite, radite na sebi.