Poštovana psihologinjo,
imam sina koji ima 5 godina i prije nekoliko dana me doslovno ošamario. Inače je znao iz ljutnje udariti me kada mu nešto nije odgovaralo ili mu nisam nešto dopuštala. Iako je to bilo nekad nogom, ovaj put je to baš išlo vrlo direktno na lice – pravi šamar. Želim naglasiti da s njim nije obično bilo problema s nasiljem, kod kuće to nismo nikad prakticirali, nikakvo udaranje niti iz igre niti iz kazne. Kao beba nije grizao druge u jaslicama, u vrtiću se nije tukao, sve sam preispitala kod tete. Kad sam joj ispričala što se dogodilo, ona mi je kao iz pištolja odgovorila da mu vratim. Ne želim u vratiti, nema smisla. Može dobiti samo potres mozga ili mi se može narugati kao da njemu nije ništa. Tako da udarcem neću ništa postići. Situacija je bila slijedeća: Došla sam po sina u vrtić, prema njegovom ponašanju vidim da nešto nije u redu i da je držao neki govor ostaloj djeci, vrlo ljutitim glasom. Kad me vidio, bio je sretan, veselio se i zagrlio me - kao što i inače čini. Dok smo došli do garderobe, stala sam porazgovarati sa jednom djevojčicom koja mu je draga prijateljica i s roditeljima smo kućni prijatelji. Nakon nekoliko sekundi oštro me prekinuo u razgovoru i rekao da nemam šta pričati sa njom. Kada sam ga pitala za razlog, rekao je da on to ne želi. Nisam se htjela natezati na hodniku, pomislila sam da ćemo doma o tome porazgovarati. Dok presvlačimo papuče, upitala sam ga zašto je ljut. Eto, u tom me trenutku ošamario. Nakon trenutka tišine, pitam ga zašto je to učinio i on odgovara sa “zato”, kažem mu da to nije u redu, a on ponovno odgovara sa “zato”. Kući sam ga poslala u sobu da razmisli o svom ponašanju, nakon skoro cijelog popodneva počinje naš dijalog. Rekao je da je svjestan da me nije smio udariti, ali da mu je to previše pitanja i da će mu mozak eksplodirati jer ga pitam zašto se ljuti. Nije mi jasno što se događa. Puknut će mu mozak? Ošamario me, samo mene. Nikoga neće udariti osim mene koja, evo, mu kupuje sve šta želi, igračke, slatkiše i druge gluposti. Mene koja sam mu uvijek na raspolaganju, najviše vremena s njim provodim, igramo zajedno igre koje želi, čak se igram automobilima. Što nije u redu sa mnom? Što nije u redu s mojim sinom? Šta sam napravila? Unaprijed hvala
Poštovana,
agresivno ponašanje kod djece se do određene dobi može smatrati, recimo, normalnim jer svoje emocije kao ljutnju, bijes, ali i veliku sreću, ne znaju verbalizirati ili ih preplavi pa to pokažu na tjelesnoj razini. To se odnosi na djecu koja još uče komunicirati, stoga smatramo da su ugrizi djece prijelazno razdoblje za izražavanje svog negodovanja ili dragih emocija. Odnosno, dok ne nauče drugačije. Također, bez obzira na godine djeteta, potrebno je s njima mnogo razgovarati i imati uvijek na umu koja je zapravo granica kada neko ponašanje počinje biti zabrinjavajuće, a koje je dio odrastanja i testiranja granica. Naveli ste na početku pisma da vas sin zna kako god ponekad udariti, jeste li reagirali na te udarce? Iako niste nikada prakticirali kazne koje uključuju fizičko kažnjavanje, možda je takvo ponašanje vidio u nekom drugom ambijentu ili na televiziji? Poruka protiv takvog ponašanja mora biti vrlo jasna i mora biti dosljedna. Navodite da kako je to mogao učiniti baš vama koja mu kupuje slatkiše i igračke? Kakvu zapravo poruku time šaljete? Koji je vaš model majčinstva? Različiti su modeli u odgoju djeteta. Roditelji često žele vlastitoj djeci prenijeti svoju bezuvjetnu ljubav, pritom smatrajući da su pravila također način na koji šaljemo djeci poruku da nam je do njih stalo te im na taj način omogućavamo zdrav rast i razvoj, kako emocionalni i kognitivni tako i društveni. Najveći izazovi roditeljstva su prenijeti svojoj djeci vrijednosti, svjetonazore, vještine i sposobnosti koje će im omogućiti da se razviju u sigurne i samopouzdane osobe, uvažavajući i poštujući potrebe i stavove osoba koje ima oko sebe. Njegovo ponašanje vam je dobra povratna informacija što ga zapravo morate i možete još naučiti, ali i povratna informacija o modelu roditeljstva koji zauzimate i kakvu poruku u tome šaljete.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj