Poštovana psihologinjo,
ne znam ni sam zašto ovo pišem, ali nadrobiti ću par riječi i možda bude neke koristi. Vjerujem da sam ozbiljno retardiran. Ne dolazim iz bogate obitelji, čak niti srednje rangirane, no ipak sam imao dosta dobre mogućnosti za nekakav uspjeh. Što radi prokrastinacije u kojoj sam ekspert, što radi lijenosti i totalne apatije za sve, ništa do sada nisam napravio. Imam tridesetčetiri godine, odličan posao gdje sam sam sebi šef, odnosno koliko radim toliko ću i zaraditi. I zbilja, mnogo se može zaraditi, ali ja radim toliko da imam za pokriti osnovne troškove, znam jesti samo kruh u cijelome danu jer nemam dovoljno novaca za ništa više. Dok čekam da se odobri neki projekt razmišljam i planiram što ću sve pametno učiniti sa tim novcima, a kada to sve krene, imam veliki otpor i muka mi je do te mjere da uništim praktički cijeli projekt, i zaradim minimalni iznos. Dogodi se da sam nekoliko dana gladan, pa sve one dane spavam jer za ništa drugo nemam snage i samo čekam novac od projekta kojeg sam sabotirao. Vrijeme prolazi, a kada pokušam napraviti rezime vidim da nisam napravio ništa od svog života do sada. To se odrazilo i na zdravlje, stalno sam ljut i depresivan. U obitelji nemam nikoga s kime sam blizak, dani mi prolaze između kreveta i interneta, objeda i spavanja. Ono što čekam, traje godinama, a da ni sam ne znam što čekam. Nekada su me ljudi opisivali kao vrlo sposobnog, da ću postići sve što želim, jer sam inteligentan, a ja se danima ne gledam u ogledalo, ne brijem i pitam se jesam li ikad u životu upoznao nekog goreg od sebe. Godinama nisam nigdje izašao, jer nemam za to novaca. Ni psihologu ili psihijatru, uvijek iz istih razloga. Prošli puta sam si kupio komad odjeće prije šest godina. Sam se sebi gadim, a istovremeno se sabotiram. Došao sam do te mjere da trebam naočale za vid koje si ne mogu priuštiti. Ne da mi se. Ništa mi se ne da. Nemam nikakvu radost u životu i noćima ne spavam, jer razmišljam kako nadolazeće dane preživjeti sa zadnjih 45 kuna koje imam. Ne znam zašto si ovo radim. Nisam imao nikakvu traumu niti neki događaj koji bi to potaknuo. Jednostavno se potrudim da sam sebi sabotiram svaku priliku za ikakvu zaradu, a samim time i da imam koju kunu za nešto više od ovog poluživota koji već predugo vodim. Godine idu a ja nikako da se pokrenem. Svega sam svjestan. Propuštenih prilika, toga da se vrijeme neće vratiti i sve me to jako brine i ljuti pa nekada od bijesa razbijem stolicu npr. zatim odem spavati, da se smirim. Pa imam tjeskobu i pritisak u prsima i ne mogu doći do zraka. Volio bih se promijeniti, ali nemam snage i ne znam kako. Jedino što mi nekad padne na pamet jest kako bi bilo da me nema, kad me i tako nema i od mene ništa. Ne znam niti što mi je, ako ste upoznati s takvim simptomima, možete li mi dati dijagnozu?
Unaprijed hvala
Poštovani,
vaše me pismo preplavilo, stoga sam ga odlučila ovako integralnog i objaviti. Dijagnozu vam ne mogu dati, posebice jer se dijagnoze ne rade na ovaj način. Ono što mogu učiniti, u najboljoj namjeri, jest potaknuti vaše misli u postavljanje nekih novih i drukčijih pitanja. Naveli ste kako maštate što ćete s novcima kada budete imali mogućnosti za to, umjesto da se prepustite maštanju, učinite projekt kojeg nećete moći sabotirati! Projekt za sebe. Upišite jasnu viziju onoga što želite biti, taj cilj može biti vrlo jednostavan – čak i zarađivanje za dodatnih 50 kuna dnevno. Upišite zbog čega želite to ostvariti, na koji način ćete znati da ste uspjeli? Što će se dogoditi ako, ipak, ne postignete taj cilj? Ništa - možete samo ostati na kvaliteti života koju ste si sada priuštili i dopustili. Ono što ja vidim vrlo pozitivno jest upravo vaša svjesnost o stanju u kojem se nalazite. Ljutnja i tuga koje se naizmjence izmjenjuju su zapravo samo znak da nešto morate promijeniti, čega ste i sami svjesni. Psihijatru i psihologu kažete da se niste obratili jer nemate novaca, iako postoji niz Udruga i Savjetovališta u kojima možete pronaći besplatnu pomoć. Izlika i isprika ima zbilja beskonačno mnogo, a za promjenu nam je potrebno samo nekoliko minuta hrabrosti i želje za avanturom promjene.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj