Umijeće života: Roditelji ili vlastita obitelj

Ilustracija (Foto: Arhiva)
Ilustracija (Foto: Arhiva)

Poštovana psihologinjo,

imam veliku dilemu, u kojoj se pitam kako bi trebala reagirati. Roditelji su me stavili u situaciju da moram odabrati između osobe koju volim i njih? U dugogodišnjoj sam vezi s dečkom i želim s njim osnovati obitelj. Moji roditelji nisu nikad bili sretni s mojim odabirom, zbog jednog jedinog razloga – što on radi izvan Hrvatske i život s njim bi značio moje preseljenje na neku veću udaljenost. Zapravo, oni i sami kažu da ne žele ostati sami. Nisu oni toliko stari koliko im je potrebna pomoć, jer su oboje bolesni. Prije nekoliko godina moja je sestra odselila, dok sam ja ostala da bih se o njima brinula. Majka ima lakše bolesti, vezane za godine, dok je tata bolestan već petnaestak godina i potrebna mu je duža skrb, a o njemu skrbi upravo mama. Kad ih slušam dobijem užasan osjećaj krivnje što želim otići. Kao da će oni, nakon mog odlaska umrijeti, a da ću jedini krivac za to biti ja. Sigurna sam u odnos koji imam sa svojim dečkom, odlično se slažemo i iskreni smo si. Veza na daljinu je jako teška, ali smo zadovoljni i jedva čekamo da se zbližimo i počnemo živjeti zajedno. Ova situacija s mojim roditeljima me izluđuje i ne znam što napraviti, kako se postaviti. Moje djetinjstvo nije bilo jednostavno. Odrasla sam slušajući svoju mamu koja mi je govorila da su muška djeca jedina od kojih ima koristi, kao da su ženska djeca beskorisna, uopće da ih se nema zašto cijeniti. Rekla mi je to više puta i znam da se odnosilo na moju odluku o ostanku ili odlasku. Ono u što sam sigurna jest da kad bih otišla, za njih bih prestala postojati, ili bi mi svaki dan stavljali breme krivnje na leđa i podcrtavali da sam ja kriva. Što da napravim?

Poštovana,

prema onome što ste napisali izgleda kao da ste zapravo u dilemi želite li biti kćerka ili odrasla žena, koja će zakoračiti u svoj život. Roditeljska ljubav bi trebala biti uvijek podržavajuća prema djeci, tolerantna prema pogreškama, ali ponajviše dosljedna u svojim postupcima i učenjima. Samostalnost djece je često granica koju  roditelji doživljavaju kao teško odvajanje, ponekad i potpuno nesvjesno. Nadasve, treba spomenuti da niti svi roditelji ne dijele ista iskustva i vrijednosti prema odgoju vlastite djece. Mislim da bi za vas bilo dobro da poradite na svom osjećaju krivnje prije nego što mu dopustite da vas preplavi, uzmete malo vremena za sebe i razmislite što zapravo želite. Jasno je da s jedne strane želite nastaviti bliži suživot sa svojim dečkom, ta izgradnja vlastitog  života i svoje obitelji je prirodna potreba, kako i sama kažete. Trebali biste možda pronaći rješenje o tome tko se još može brinuti o vašim roditeljima. Porazgovarajte sa sestrom, pronađite neko zajedničko rješenje te im to ponudite. Svako dijete ima pravo odrasti i krenuti u svoj život. Preseljenje ne znači prestanak odnosa, ali zasigurno znači promjenu – koja sa sobom može donijeti nešto novo. Uostalom, gdje se vidite za desetak godina? Možda je to pravac kojim možete krenuti.

Poštovana psihologinjo,

moj dečko ne uzima u obzir moje osjećaje. Svojim ponašanjem dokazuje mi da mu nisam bitna. Primjer, stalno je na mobitelu, ma što god mi činili on ostavlja sve i odlazi se javiti. Ne zovu ga zbog posla, nego prijatelji. Kada ga netko pozove, on zaboravi na naše planove i odlazi s prijateljima. Uvijek kaže da toga nije svjestan, da to ne čini namjerno. Što bi trebala napraviti?

Poštovana,

kako bi partnerski odnos funkcionirao, postao stabilan i dugotrajan, potrebno je postići kompromis. Ukoliko je samo jedna strana ta koja popušta, dok druga radi sve ono što je radila i prije negoli je odnos krenuo, onda je možda dobro priupitati se tko koliko ulaže u partnerstvo. Ukoliko već znamo ono što ne želimo, znamo li ono što želimo?

Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj


Podijeli: Facebook Twiter