Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
čitam Vašu rubriku već duže vrijeme, ali isto tako mnogo surfam internetom i pokušavam, više ili manje uspješno, razumjeti samog sebe. Više sam puta sam sebi postavljao svakakve dijagnoze, čitajući stručne, i manje stručne, časopise, knjige i slično. Moj je zaključak da se moja osobnost vrlo često mijenja, jer se pomalo pronalazim u anksioznosti, pa u socijalnoj fobiji, ponekad u borderlineu da dalje ne nabrajam. Samim time sam već sebe traumatizirao. Naime, imam ogromnih problema sa snom. Redovito se događa da nakon što legnem u krevet sat ili dva razmišljam i analiziram o situacijama koje sam prošao kroz dan, pa u svojim mislima modeliram pravilne načine reagiranja istih, ali rijetko išta popravim u realnom životu. Nerijetko se dešava da razmišljam o stvarima koje me čekaju u budućnosti i kako ću reagirati u konfliktnim situacijama. Kad bih svoj život usporedio s igrom, bio bi to šah. Ono što ne znam, i zbog čega mislim da gubim, jest da ne vidim svoje buduće poteze kojima mogu doći do pobjede. Ružno zvuči, ali to me (slikovito) ubija. Kad uspijem zaspati, drugi sam dan loše raspoložen. Općenito se teže upoznajem i povezujem s drugim ljudima, bojim se da bi me mogli iskoristiti. Kad sagledam stvari iz drugog kuta, u biti, vodim normalan život i vjerujem da ljudi iz moje okoline ne bi vjerovali koliko mi je teško. Trudim se glumiti da mi je dobro, i da je sve u najboljem redu. Pokušavam se smijati, napraviti svojevrsni film od svog života, iako mi je svakim danom sve teže to prekriti.
Poštovani,
napisali ste mi vrlo malo podataka o sebi kako bih mogla steći malo širu sliku o Vašoj problematici. Svakako bi mi bilo od pomoći znati Vašu dob, ili čime se bavite, obiteljsku situaciju. Ono što želim naglasiti jest da je vrlo pozitivno kada sami sebi želimo pomoći, međutim nikako ne bih savjetovala da budete samouki i sami si dijagnosticirate poteškoće, poremećaje i sindrome koristeći se stručnom literaturom. Za dijagnoze i stručnu pomoć, potrebno je osobno se obratiti stručnoj osobi. Moj je prijedlog da to i učinite kako biste dobili konkretnu informaciju, te otvoreno popričali o svojim poteškoćama.
Poštovana psihologinjo,
imam sina od 9 godina koji u školi ne daje koliko bi mogao. Ono što se meni čini jest da se radi o vrlo inteligentnom djetetu koji ima velikih poteškoća s koncentracijom. U školi, kad pišu testove, ne može dugo zadržati koncentraciju i preda poluprazan test. Osim školskih rezultata, voljela bih mu pomoći da ne izgubi sigurnost u sebe. Što mogu napraviti?
Poštovana,
prvi korak je da porazgovarate s učiteljicom i školskim psihologom. Poteškoće s pažnjom i koncentracijom prisutne su kod djece od prosječno sedme godine i simptomi moraju trajati duže od šest mjeseci da bi bilo moguće posumnjati odnosno nastaviti s dijagnostikom. Deficit pažnje i koncentracije traje do adolescentske dobi, a nerijetko i do odrasle dobi. Poteškoće se ne pojavljuju samo na ispitima, već su prisutne u različitim situacijama. Poremećaji pažnje su većinom organski uvjetovani, iako je razvoj simptoma vezan i za samo odrastanje djeteta kao i njegov odgoj. Osim poteškoće održavanja pažnje, odnosno selektivne koncentracije, postoje poteškoća oko uočavanja detalja (primjerice, izmjenjivanje znakova zbrajanja i oduzimanja, slova), manjak strpljenja zbog nemogućnosti odgode da realiziraju svoje želje ali i česte promjene raspoloženja. Ukoliko, i nakon razgovora s učiteljicom i školskim psihologom, sumnjate da Vaše dijete ima poremećaj pažnje obratite se stručnjaku koji će Vas uputiti na daljnju dijagnostiku i terapiju po mjeri Vašeg djeteta.