Poštovana,
imamo sina od četiri godine na kojeg sve teže utječemo i nad kojim svakim danom gubimo kontrolu. Suprug je vrlo popustljiv, sinov neposluh mu je simpatičan i ne doživljava to kao problem. Ja vidim samo da smo ga jako razmazili, da mu previše popuštamo i svakim danom sam sve zabrinutija. Pitam se da li je na to mogao utjecati vrtić u koji je krenuo s tri godine, na koji se nije još uvijek potpuno navikao, a do onda je bio kod bake. Kad mu nešto ne dopustimo, baci se na pod. Spava sa nama u krevetu i ima dana kada osjećam kao da je on taj koji sve određuje.
Unaprijed hvala na odgovoru
Poštovana,
djeca reagiraju zaista na različite načine na polazak u vrtić. Međutim, u ovom slučaju, i na temelju Vašeg pisma, rekla bih da kasnije kretanje u vrtić nije uzrok ponašanja kojeg opisujete kao razmaženost. Ono što je očito iz Vaših redaka jest suradnja između roditelja i djeteta koja je trenutno, ili već neko vrijeme, otežana. Reakcije koje opisujete su ono što se događa u odgoju, kao nuspojava popustljivosti i manjka dosljednosti kod roditelja.
Većina roditelja je vrlo svjesna koliko je važno postaviti granice, te imaju vrlo jasnu ideju kako bi one morale izgledati ili kako se ponašati. Međutim, u njihovom provođenju, i u tome što moraju ostati dosljedni do kraja procesa, nerijetko, zapnu. Nije to nikakva krivnja, dapače, može se dogoditi da zapnemo jer nam nisu svi dani isti, niti nam je strpljenje uvijek na istim razinama. Kada ipak popuste, obično to bude niz razloga, od toga da im je žao djeteta, da ih žele usrećiti, pružiti im ljubav ili pak zbog bijesa, nesigurnosti ili nekog straha da će prenijeti krivu poruku ili, još strašnije, da ih dijete neće više voljeti. Kao odrasle osobe, vrlo je bitno imati na umu da su sve emocije zapravo sasvim prirodne, te da je u redu biti ljut, tužan ili frustriran. Slobodni smo osjećati, ali smo odgovorni za reakcije koje su vezane za naše osjećaje. Djeca su vrlo instinktivna, njihove su reakcije prirodne i bez pretjeranog razmišljanja oko odluke. Tako su neka djeca, mirnijeg temperamenta strpljivija i njihove su reakcije manje očite naspram djece koji reagiraju burno – viču i prave scenu.
Na formiranje dječjeg karaktera, koji je povezan s društvenim čimbenicima poput vrtića, ali i s osobama s kojima je dijete u interakciji, činimo da njegov temperament, koji je urođen, bude što prihvatljiviji njemu, ali i samom društvu. Kako to činimo? Utječemo odgojem, kroz naše reakcije na njegovo ponašanje, na način na koji reagiramo na druge događaje dok nas on promatra. U odgoju je teško, u biti nemoguće, odvojiti koji su postupci odgojni, a koji to nisu. Odgoj je proces koji se odvija svakim danom, a ne kada ga mi odlučimo provesti. Testiranje granica, ispitivanje naše dosljednosti su stalne aktivnosti kojom djeca preispituju kako sebe tako i okolinu. Naizgled nam se mogu činiti male stvari, u kojima možemo popustiti, ali ipak nije tako. Upitajte se po čemu pokušavate predvidjeti tuđe ponašanje na neku situaciju? Pretpostavljam da je odgovor na temelju reakcija u sličnim, ili manje važnim situacijama. Paradoksalno, tražimo dosljednost u svim reakcijama. Isto rade i djeca. Kada dosljednost nestane, ostaje zbunjenost. Suprug i Vi morate otvoreno porazgovarati o načinima i postupcima koje imate, ili želite imati, u odgoju. Koji Vam je cilj? Vrijeme je da preuzmete ulogu roditelja bez strahova, odlučno i sigurno. Kada znate u kojem smjeru idete, osjećate koji je pravi odgovor na reakcije koje Vam sin svakodnevno skreće pažnju.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj