Poštovana psihologinjo,
Nedavno sam prošla kroz jednu od težih razdoblja u mom životu, i sada, konačno, osjećam da sam uspjela (na neki čudan i teško objašnjiv način) izaći iz tog razdoblja. Ono što me zapravo zanima jest kada je, dali uopće postoji neka takva faza u kojoj se čovjek ponovno osjeća slobodan. To je nešto slično onome što se meni dogodilo. Kada pogledam unatrag, prije nekih mjesec dana, mislila sam da sam zapela u nekoj bezvremenskoj prostoriji u kojoj se ništa neće nikad promijeniti.
Osjećala sam se usamljeno, tužno, bespomoćno i vrlo uplašeno samom pomisli na takvu situaciju. Onda sam se, sasvim iznenada, probudila u metaforičnom smislu te riječi. Mislila sam da neću nikad preboljeti tu situaciju, a onda su se nove perspektive počele nizati. Moj je, sada bivši, partner pokazao svoje pravo lice. Probudila sam se sa samom jednom mišlju - moram se pokrenuti. Bez obzira na djecu, iako s velikim obzirom na njih, i na sve nesretne okolnosti postala sam sigurna da je bolje ovako. Osjećala sam se kao da jednom mučnom putovanju došao kraj, da sam pronašla ponovno samu sebe, da sam iako iscrpljena i umorna ponovno na pravom putu. Da sam ja - ponovno ja. Osjećam se jakom i sigurnom u sebe. Naravno, bez utjecaja nekog tko me potaknuo na ponovno razmišljanje o samoj sebi te o mojim vrijednostima, bilo bi teško tako čvrsto krenuti dalje. Moram priznati da nisam očekivala takav preokret, ali očito me taj brak iscrpio više nego što sam i sama mogla vidjeti i osjetiti. Ja sam odlučila ići dalje, a ne biti s nekim zbog osjećaja dužnosti. Dok sam bila u takvom tužnom stanju, nisam bila u stanju slušati glazbu jer bi se na sve i svašta rasplakala. Sada glazba stalno svira, uživam u toj slobodi plešući sa svojom djecom. Ono što me muči jest zapravo neki čudan osjećaj straha. Strah me da je i to samo jedna faza kroz koju moram proći kroz taj proces. Bojim se da se ne probudim sutra i shvatim da sam sama sebe zavaravla. Je li to moguće?
Hvala.
Poštovana,
razdoblja kroz koja se prolazi kroz razvod mogu biti dobro definirana u bilo kojoj knjizi ili priručniku za razvedene, međutim razdoblja kroz koja prolazimo su vrlo individualna. Svatko tko prolazi tako teške situacije da bi se pokrenuo, mora osjećati neku vrstu bespomoćno - koliko god to izgledalo teško i nemoguće. Razlog tome jest što jedino tako je moguće natjerati se na novi početak. Iako niti on nije toliko jednostavan, to je korak koji nas vodi prema boljem sutra. Vaš strah je potpuno razumljiv, prije svega zato što osjećate pritisak društva te kako morate zadovoljiti nešto što to isto društvo diktira. Osjećati krivnju zbog toga što se osjećate slobodni, i zbog toga osjećate sreću, je odgovor na Vaše pitanje o, takozvanim, razdobljima nakon rastave. Samo oni koje se oslobode pritiska društva mogu zbilja biti slobodni. Dali se zavaravate? Na to pitanje možete jedino sama sebi odgovoriti. Ukoliko ste iskrena prema sebi, i prepuštate vremenu da liječi neke rane ali, istovremeno, dopuštate životu da Vas iznenadi nečim lijepim - na pravom ste putu. To ne znači da u životu nećete susreti još prepreka na putu, ali sve one su tu kako bi Vas učinile jačom i nešto naučile. Upravo zbog toga, prihvatite ih kao izazov, a ne kao nepremostiv problem i već ste bliže rješenju.
Poštovana,
imam jedan kuriozitet. Čuo sam da se djeca prije treće godine ne sjećaju ničega. Dali je to istina?
Hvala.
Poštovana,
različita istraživanja u polju psihologije dokazala su da sjećanja prije treće godine života ne mogu biti pozvana na svjesnoj razini jer znanje i instinkte koje smo koristili za sazrijevanje postaju nepotrebni za slijedeća razdoblja. Sjećanja za događanje su obično povezana sa prepričavanjima starijih i tako su postali sastavni dio našeg pamćenja. Sama po sebi teško je dokazati da potječu baš iz onog doba. (Luana Poleis)