Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
želim znati dali je istina kada mi kažu doktori da zato jer ne mogu pronaći razlog mojim fizičkim simptomima da se oni mogu zvati "psihosomatski". Već mnogo godina imam niz fizičkih problema koje, nažalost, nitko nije uspio objasniti. Jednom mi je doktor rekao kako je to zbog prevelike iscrpljenosti i da se moram samo odmarati. Možete li mi reći nešto o tome?
Ivan, 53
Poštovani,
psihosomatski poremećaj su jedan od oblika komunikacije, a govori o tome što se dešava između tijela i mozga. Možemo reći da tijelo ("soma") preuzima na sebe i prevodi sve boli i frustracije koje je naš um ("psiha") proizveo, primjerice u slučajevima preduge izloženosti stresu. U takvom slučaju, osoba koja pati na psihičkom nivou prepoznaje na svom tijelu fizičke simptome koji su prevodljivi u "tjelesnu bolest". Ovaj prelazak iz mozga na tijelo u većini slučajeva rezultat je nesvjesnog mehanizma. Stoga, osoba koja pati od psihosomatskog poremećaja primijetit će simptome koji će privući njegovu pažnju samo na tijelo. Mehanizam koji stoji iza svega jest patnja koju osoba skriva sama od sebe, a u kojoj je lakše posegnuti za lijekom nego postati svjestan o unutarnjoj poteškoći. Obično, je osoba pogođena ovim poremećajem, tijekom svog života posjetila mnogo specijalista, ali bez obzira na klinička istraživanja nikad ne uspijeva riješiti svoj problem. Pogođeni dijelovi tijela mogu biti probavni sustav, crijevni trakt, mokraćni sustav ili problemi na razini muskulature. Nažalost, ne događa se rijetko da osobe sa ovakvim simptomima budu prepuštene same sebi sa dijagnozom prevelike iscrpljenosti ili živčanog sloma. U ovim slučajevima dobro je obratit se psihologu za pomoć. Moj savjet je da promatrate svoje tijelo i naučite ga slušati. Ne možemo odvojiti um od tijela, oni zajedno stvaraju to što jesmo. Svaka naša emocija prolazi kroz tijelo, iako je psihičke prirode. Naučiti slušati svoje tijelo je vrlo važno i posebno dragocjeno!
Poštovana psihologinjo,
udala sam se jako mlada, s 18 godina. Kad sad pogledam na ono razdoblje, to je bio bijeg iz obitelji u kojoj se nisam osjećala dobro i u kojoj nisam bila prihvaćena. Mislila sam da ću se spasiti, na neki način. Ono što sam zapravo našla, bilo je sasvim nešto drugo – ako ne i gore od onog od čega sam pobjegla. Dobila sam batine, vrijeđanje i omalovažavanja. Nakon punih deset godina braka, shvatila sam da ne želim dalje ovako. Dužna sam prema svojoj djeci. Činjenica je da on radi, a ja ne. Obitelj mi ne pruža podršku i pomoć i ne znam kako dalje sama. Šta da napravim? Bojim se odustati, bojim se da ne pogriješim pa da bude još gore.
Poštovana,
vrlo je hrabro i ispravno učiniti promjenu iz situacije u kojoj se nalazite. Nikad nije kasno za promjenu. Primijetiti kad nam nije dobro sebi ili djeci i zatražiti pomoć. Ovim putem mogu Vam samo pružiti riječi podrške, te ohrabriti Vas time što, iako Vam može izgledati da ste sami, postoji dobro razvijena mreža za pomoć. Ukoliko ste u Istri, kontaktirajte Sigurnu kuću Istra, a za riječko područje SOS telefon Rijeka. Postoje stručnjaci koji imaju konkretnu pomoć za situacije poput Vaše. Sigurno i pravim tempom, uz pravu pomoć, doći ćete do željene promjene, kvalitete i sigurnosti.