Poštovana psihologinjo,
Bližim se kraju trećeg razreda srednje škole, gimnazije točnije. Što se uspjeha tiče, moram priznati da ne blistam. Mislim, nisam ni tako loša. Neka zlatna sredina, ima uspona, ali i padova koje uspješno rješavam. Ovo ljeto voljela bih raditi i nešto si zaraditi da ne moram roditelje stalno žicati novac. To bi mi bilo prvo iskustvo i moja mama mi stalno ponavlja kako nemam usvojene radne navike u školi, a kamoli da sam sposobna negdje otići raditi – buditi se na vrijeme i poštovati red.
Moja je mama vrlo objektivna, i uvijek me dobro savjetuje. Ono što me, baš zbog toga najviše brine, jest moj odlazak na fakultet slijedeće godine. Kako ću to? Morat ću učiti, a želim se i zabavljati. Hoću li znati sve to složiti i posložiti? Imate li kakav savjet što se tiče radnih navika? Taj osjećaj da neću sve stići ubija me u pojam, i čini me vrlo tužnom. Hvala!
Poštovana,
Još ste vrlo mlada i, kako govorite o želji za sezonskim zapošljavanjem i studiranjem, zasigurno i ambiciozna. Prolazite kroz razdoblje odrastanja, a osvrte vaše majke nemojte doživljavati tako drastično i nepopravljivo. Moj je savjet vrlo jednostavan, imate priliku uočiti svoje nedostatke odnosno crte karaktera koje vam se ne sviđaju ili koje ste uvidjeli da je potrebno izmijeniti da biste stigli do željenog cilja.
Počnite malim koracima, zadajte si ciljeve koje potiču željeno ponašanje. Primjerice, nemojte kasniti na dogovorene susrete odnosno u školu, odlučite biti temeljitiji u učenju i postizanju višeg uspjeha u školi, stvorite obaveze kojih ćete se držati i koje ćete ispunjavati.
Svatko ima svoje radne navike, ne postoje magične riječi koje bi vam omogućile duže učenje ili promijenile neke stare navike. Radite na sebi, uvidite potencijal i ne popuštajte. Najljepše što si možemo priuštiti jest raditi na sebi, uvijek i svakodnevno.
Poštovana,
Imam curu već dugi niz godina. Nedavno smo se i zaručili. Međutim, kako vrijeme odmiče prema datumu u kojem bi se trebali obavezati na zajednički život – ja se bojim. Nemojte pomisliti da je to tipično muški, to je strah koji nije povezan s tipičnim strahovima oko braka. Ja mogu reći za sebe, da kad volim – volim do kraja. Dao bi sve za osobu u koju sam zaljubljen, koju volim i obožavam. Dajem sve od sebe za nju, dao bih joj i svoj život.
Ono što me stvarno muči je to da ona više nije ona stara. Postala je jako sebična. Misli samo na sebe i svoje potrebe. Osjećam je dalekom, udaljenom. Bojim se da gubimo jedan drugoga. Možda je ovo moje pismo potpuno glupo i možda netko može pomisliti da se to ne može smatrati problemom. Ja mislim da je to moj osnovni problem. Ja sam sin jedinac i ne želim ostati razočaran – a čini mi se da se upravo to događa. Želim da je to vrijedno, da sve bude kako treba. Možete li mi reći ako se ti strahovi mogu riješiti? Hvala, Zoran
Poštovani Zorane,
Ono što me najviše zaintrigiralo u vašem pismu je sukob između motiva koji vas je ponukao da mi pišete. S jedne strane bojite se da ne ispadnete smiješni, a s druge želite da vaš problem bude ozbiljno shvaćen i prihvaćen. Što zapravo vi osjećate? Volite li osobu koja vam je blizu ili volite samo činjenicu da vas netko voli? Pohvalno je da postavljate pitanja prije tako važne odluke te da brak shvaćate ozbiljno, iskreno i kao krunu vaše ljubavi. Pokušajte odgovoriti na pitanje što vas zapravo čini sretnim u toj vezi? Jeste li, uz voljenu osobu, onakvi kakvi biste željeli biti? Što očekujete od budućeg života odnosno jesu li vaši ciljevi zajednički?
Ne možete se zaštiti od razočaranja, to su životna iskustva. Pokušajte se opustiti i uživati u onome što vam život trenutno pruža. Ako gajimo iskrene osjećaje jedan prema drugome i postavljamo zajedničke ciljeve, uz malo strpljenja i kompromisa sve se može konstruktivnim razgovorima riješiti. (Luana POLEIS