Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
prije mjesec i pol ostao sam bez oca, nakon teške dijagnoze zloćudne bolesti i borbe s njom. Tijekom cijelog razdoblja bolesti osjećao sam se dobro, brinuo se za njega. U potpunosti sam se posvetio tome da ga njegujem i da vodim brigu o njemu. Kad je otišao, otišao je na prstima kako kažu, a ja nisam plakao. Cijeli ritual prije, tijekom i poslije sam preživio. Bio sam jako umoran, iscrpljen i samo sam čekao da sve prođe. Sada sam se uhvatio kako me lovi praznina i tuga. Mislim na to kako sam ga zauvijek izgubio. Osjećam kao da tek sada postajem svjestan svega i ulazim u stvarnost. Šta ne bi trebalo biti drukčije? Da iz razdoblja u kojem sam bio pod velikim šokom i nakon tugovanja idem dalje svojim životom. Zbunjen sam i ne znam kako da se ponašam. Unaprijed hvala
Poštovani,
u raznim priručnicima psihologije o procesu žalovanja možete pronaći različita razdoblja tuge i drugih osjećaja kroz koje je potrebno proći. Takvi priručnici i teorije mogu biti od pomoći, ali ne mogu ubrzati, usporiti ili promijeniti sam proces koji je u nama samima. Svatko od nas ima vlastito vrijeme, koje nije u obliku minuta, sati ili dana. Svatko ima svoj jedinstveni način na koji doživljava i proživljava vlastite emocije, kako ugodne tako i one manje ugodne. Bilo bi dobro da porazgovarate s nekim tko Vam je blizak, podijelite ono što osjećate i kroz što prolazite. Ponekad nam se može činiti da zatvoriti se u sebe, dok čekamo da sve prođe, je lakše rješenje. Ipak, sve što je namjerno zakopano nađe svoj put na površinu i može nas iznenaditi. Dozvolite si osjećati to što osjećate, odaberite biti u društvu osoba s kojima se razumijete, bez potrebe da bježite u neka razdoblja koja bi "trebala" postojati odlučite saslušati sebe i svoje potrebe.
Poštovana psihologinjo,
već nekoliko godina imam snove u kojima pričam u snu, često se tamo svađam i tada vičem i probudim ljude s kojima živim. Snova se baš i ne sjećam, tu i tamo neke su scene strašne. Navodno kad vičem vrijeđam ljude i psujem. Ne znam kako da to riješim, a da me ne pošalju na psihoterapiju. Tamo često isplivaju neki dublji problemi koji osoba nije bila svjesna, pa bude još gore. Imate kakav savjet?
Poštovana,
snovi su jedan od najmoćnijih i najvrijednijih alata koje naš mozak, i naše nesvjesno, imaju da nas upozori i, istovremeno, štiti. Snovi su naše osobne priče i za svakog od nas imaju vlastito značenje. Iako možete pronaći univerzalni tumač snova, jedinom tumaču kojem možete vjerovati je onaj koji sami napravite za sebe, tako da se motrite, pratite i slušate. Napisali ste da ne želite na psihoterapiju jer tamo isplivaju dublji problemi. Bježite li na taj način od vlastitih problema? Kako znate da ih i kod Vas ima?
Poštovana psihologinjo,
kada čitam različite članke, naletim na pojam narcisoidne osobe. Što to znači i zašto se od njih trebamo štititi?
Poštovani,
narcisoidni poremećaj, prema definiciji iz DSM-a, kao osnovni simptom ima poteškoću, ponekad čak i potpunu nemogućnost, stvaranja empatije prema drugim osobama. Narcisoidne osobe imaju idealnu sliku sebe, često nerealnu, vole biti u centru pažnje, dobivati stalne pohvale dok, čak i dobronamjerne kritike, interpretiraju kao odraz nečije ljubomore jer se smatraju savršenima, čak i u vlastitim manama. Štititi? Ovaj opis je teorija, što ne znači da sve osobe koje imaju dobro i pozitivno mišljenje o sebi mogu imati navedeni poremećaj. Štitimo se u svakodnevnom životu u interakciji s drugim ljudima, uključujući i narcisoidne osobe. Sa kime god razgovaramo, ne smijemo zaboraviti tko smo, koje su naše potrebe te da je temelj svakog odnosa međusobno poštovanje i razumijevanje.