Poštovana psihologinjo,
prije otprilike godinu dana upoznao sam djevojku preko interneta, s kojom sam se prelijepo povezao. Ja imam 35 godina, a ona 24. Dijeli nas otprilike 300 kilometara udaljenosti. Bilo je uspona i padova, kao i u svakoj vezi. Ono što je vrlo upečatljivo jest da bi meni bilo uvijek drago vidjeti je dok je ona jednom pristala, a drugi put me odbijala. Svoje je odluke pravdala govoreći da se ne želi vezati. Nakon nekoliko puta što se tako ponijela, odlučio sam da je više ne želim čuti.
Nakon otprilike tri mjeseca ponovno se javila, govoreći mi da sam joj nedostajao te da je bila u nekoj čudnoj fazi svog života koja je sada iza nje, a kako je sada spremna. Nismo se odmah vidjeli, ona je bila u inozemstvu zbog studija, ali dogovor je bio da čim se vrati nadoknadimo vrijeme. Tako je i bilo, otišao sam kod nje i proveli smo cijeli vikend zajedno. Bilo nam je lijepo čak iznad očekivanja, sati su nam proletjeli u smijehu, zabavi, razgovorima. Dogovorili smo se da možemo pokušati održavati vezu na daljinu kroz nekih mjesec dana, obzirom na njezine velike strahove da bi je ljubavna veza udaljila od fakulteta i učenja. Ono što me pogotovo iznenadilo, bilo je njezino pitanje u nedjelju poslijepodne, ako sam ostao razočaran njome te dali sam iskren kada kažem da mi je bilo lijepo. Sa suzama u očima obećava mi da će doći ona slijedeći vikend. To se nije dogodilo nakon dva dana me nazvala i ponovno ponovila istu priču – da je dobro razmislila o svemu, ali da nema vremena za vezu na daljinu te da je bolje ako ostanemo samo prijatelji. Šta da napravim? Molim Vas za savjet.
Poštovani,
ono što prema Vašim riječima mogu zaključiti jest da je veza sa tom djevojkom imala poteškoća od samog početka. Od početka je bila vrlo jasna oko svojih nesigurnosti motivirajući iste strahom oko učenja i obaveza na fakultetu. Pitam se koji su Vaši razlozi što inzistirate na vezi s tom djevojkom, koja ne želi obaveze. Vjerujem da Vam je bilo ugodno zajedno, kako opisujete, ali za stabilnu i uspješnu vezu potrebna je iskrenost, osjećaji, poštovanje, odgovornost i predanosti za koji se oboje moraju zauzeti.
Poštovana psihologinjo,
Imam kćer od sedam godina, i sina od godinu dana. Pretpostavljam da se radi o ljubomori, ali kćer mi posljednje vrijeme ima prave histerične napade i ne znam kako se ponijeti. Kada mora dovršiti zadaću, pogotovo navečer (duži cijeli dan), baca sve u zrak, vrišti i plače toliko da sam otišla sa sinom u drugu sobu da ne vidi cijelu scenu. Nadala sam se da će nakon četvrte godine prestati, međutim i dalje nas vrijeđa, udaljava i bezobrazno se ponaša. Pretpostavljam da se radi o ljubomori, iako sam sigurna da je nisam zapostavila zbog brata, kojeg i ona sama obožava. Osjećam se sve lošije, što zbog nje što zbog činjenice da sam nedugo nakon poroda ostala i bez posla. Kako da pomognem i njoj, a tako i sebi? Hvala
Poštovana,
žao mi je što Vam se dogodio gubitak posla u razdoblju koji bi morao biti prožet srećom i jedinstvenim trenucima, iako bi cijeli život trebao biti takav. Smatram da niste najbolje odabrali tako da otiđete iz sobe u kojoj Vaša kćer preuzima potpunu kontrolu te je ostavljate samu. Nemojte je opravdavati, već se suočite sa situacijom. Problem nećete riješiti niti smiriti jednim jednostavnim potezom. Potrebno je vremena i dosljednosti. Razgovarajte s njom otvoreno i smireno. Kada pravi scene, pokušajte to ignorirati te nemojte tada s njom razgovarati jer Vas ona u tom trenutku nije u stanju saslušati. Djeca su naše ogledalo, pošaljite pravu poruku i provjerite jeli stigla u željenom obliku.
Mr. sc. Luana Poleis