Poštovana psihologinjo,
živim u malom mjestu i pokušavam na različite načine imati različita prijateljstva. Naravno, najviše koristim društvene mreže na kojima imam puno prijatelja iz mjesta, ali i nekih vanjskih. Ono što me posebno zanima je vezano za nešto što se dogodilo pred malo vremena. S osobama iz mjesta čestitamo si rođendane, komentiramo statuse i prodiskutiramo, uvijek na toj društvenoj mreži, kad se ono sretnemo na javnom mjestu, a on prođe kraj mene kao potpuni neznanac. Jako me zanima zašto na internetu možemo biti u super odnosima, ljubazni, komentirati i razgovarati, ono pokazati se u super svijetlu, a onda se osobno u nekom stvarnom svijetu ponašamo potpuno drukčije?
Poštovana,
mislim da je vaše pitanje vrlo rašireno među svima nama. Društvene mreže ušle su na velika vrata u naše živote i promijenile, na neki način, naše živote. Pitanje društvenih mreža mislim da pokreće i pitanje dijeljenja svog života i bitnih trenutaka s osobama koje mogu biti nama drage, ali daleke, ali i fizički blizu, a da s njima imamo samo površan odnos. U vašem slučaju teško je generalizirati koji su razlozi koji nas dovode do drukčijeg, ili realnog, ponašanja u društvu naspram društvenih mreža. Komunikacija putem interneta može djelovati kao ljubazna ili pristupačna zbog toga što odvajamo vrijeme i pažnju ka toj komunikaciji. Osobni odnos je mnogo kompleksniji i traži od nas veći angažman. Naravno da se u ovom kontekstu može povući i pitanje što je zapravo prijateljstvo, a što poznanstvo? Također, potrebno je naglasiti, i ovdje ću iskoristiti tu priliku, da je i komuniciranje preko interneta, u obliku društvenih mreža, komentara ili sudjelovanje u raspravama, vrlo bitan faktor komunikacije. Često ga ljudi koriste kao sredstvo za rješavanje vlastitih frustracija, vrijeđaju i omalovažavaju druge, a činjenica da ih ne vidimo u lice već samo virtualno, nikako ne znači da osoba s druge strane ekrana nije povrijeđena našim riječima. Moje mišljenje je da digitalni i realni svijet, kao i usporedba tih svjetova i komunikacije u istima, daju samo još jednu mogućnost da budemo autentični.
Poštovana psihologinjo,
imam 35 godina i iza sebe propali brak, bez djece. Iako stanujem s roditeljima, nemam nikakvih kredita i financijski sam neovisna, i, usudim se reći, stalni posao. Od razvoda braka je prošlo već 4 godine, a od tada nisam imala nikakvu ozbiljniju vezu. Zbilja bih voljela i smatram da je došlo vrijeme i za to. Ipak, u trenutku kada nekoga upoznajem, tko mi i može biti zanimljiv ili mi se jako sviđati, blokiram se zbog straha od osude. Bojim se izaći u društvo s novim dečkom, bojim se opet nadati, da sve bude opet loše. Kako da krenem dalje? Stalno se vrtim u krug. Prijateljice mi kažu da moram jednostavno krenuti, ali kao da nitko ne shvaća kako mi je zapravo teško.
Poštovana,
ulazak u novu vezu i graditi kvalitetni partnerski odnos, nakon što smo čvrsto vjerovali u prethodni, nije uvijek tako lako i spontano. Vjerujem da ste si uzeli vremena elaborirati što se dogodilo i kako i na koji način vas je ovo iskustvo izmijenilo. I nakon mnogobrojnih analiza možemo misliti da smo spremni za ulazak u nešto novo, da smo spremni početi sve ispočetka, a naši strahovi nam govore drukčije. Što tada? Tada stati još malo i okrenuti se sebi na novi način. Zapitati se, što nas zapravo koči? Koji je to strah? Što možemo izgubiti ako si dozvolimo opet vjerovati? Ljudi dolaze i odlaze iz naših života, neki su tu da bi ostali, drugi da bi nas nešto naučili. Jedino što nećete nikad izgubiti je ono najvrjednije, a to ste vi sami. Imate li sami sebe dovoljno jako i jasno da znate da se nećete nigdje izgubiti?
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj