Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
udana sam preko 20 godina. Imamo troje prekrasne djece, ali brak nije toliko sjajan. Naime, već duži niz godina spašavamo brak iz dana u dan. Bilo je i svađa i fizičke agresije kao i obećanja da se to više neće ponoviti, ali i krivljenja kao da si to zaslužujem. Više me puta optužio za nevjeru, iako nisam nikad ništa napravila do nedavno, kad sam ga stvarno prevarila u trenutku slabosti. Radi se o osobi koja je uvijek bila uz mene, rame za plakanje i podrška. Oboje smo shvatili da smo pogriješili, ali popravka nema. Moj suprug je saznao i nastalo je opće ludilo. Najprije je tražio rastavu pa je promijenio mišljenje. Sada se vrtimo u krug, svakim danom, on bi rastavu pa povuče riječ. Kako dani prolaze, shvaćam da je ovaj brak odavno završio. Kako da mu to kažem? Ne mogu više izdržati, želim otići.
S. R.
Poštovana S. R.,
prije svega, moram oštro osuditi fizičko nasilje koje ste spomenuli na samom početku pisma. Nitko, u ni u kojoj situaciji nema pravo dignuti ruku na nikoga, a najmanje na supružnika ili dijete. Brakovi, nažalost, iz različitih razloga mogu završiti. Svakako da je prijevara odgovornost supružnika koji je prevario, koliko god brak bio nefunkcionalan. Pitate me kako da porazgovarate sa suprugom, mislim da je najbitnije da to bude iskreno i u sigurnom okruženju. Imate pravo tražiti rastavu, iznoseći stavove o braku kojeg opisujete kao da je odavno završio. Ono na što Vam želim skrenuti pažnju jest da se za nejasnoće i potrebe možete obratiti Sigurnoj kući Istra, koja ima svoje kontakte diljem cijelog Poluotoka, te s njima pronaći rješenje o najsigurnijem načinu da poduzmete korake na tragu Vaše odluke.
Poštovana psihologinjo,
obraćam Vam se vezano za kćer koja ove godine pohađa 3.razred osnovne škole. Od slijedeće godine, više u školi nemaju organizirani produženi boravak i pitam se kako će ona to sve sama. Naime, suprug i ja radimo, te bi ona, nakon škole, trebala sama kući i čekati nas do nekih 17 sati. Čitala sam negdje da ne bi smjela biti sama kod kuće do svoje 12-te godine. Roditelji žive daleko, nemamo nikoga tko bi nam mogao pomoći da je čuva. Mogu li djeca ostati sama tako mala? Malo me hvata strah i panika, čak pri samoj pomisli. Imate li kakav savjet?
Poštovana,
granica kada možete pustiti dijete samo kod kuće, prije svega ovisi o zrelosti djeteta i o Vašoj spremnosti da je na to pripremite, odnosno o povjerenju koji ćete imati u nju. Nekad možemo imati mlađe dijete koje može brinuti o sebi, a ponekad i starije dijete koje može biti za to nezainteresirano, pa mu je potrebna pomoć da se uhvati u koštac s novom situacijom. Kako opisujete, nemate baš izbora već se od ove jeseni morate suočiti, kako Vi tako i Vaša kćer s novonastalom situacijom. Privikavanje na nove obaveze bilo bi svakako potrebno da bude postepeno, od nošenja i brige oko ključa, do brige oko obroka, odnosno podgrijavanja obzirom da ćete joj ga prethodno pripremiti, pretpostavljam. Otvoreno razgovarajte o nadolazećoj situaciji, vidite što ona misli o toj mogućnosti da bude sama kod kuće. Potkrijepite je drugim pozitivnim primjerima, nabrojite sve resurse koji su joj dostupni – kao mogućnost telefoniranja ako joj je potrebno, oko mogućnosti da organizira kvalitetno svoje vrijeme oko pisanja zadaće kako bi kasnije imala vremena za druge aktivnosti. Odgovornost je dobra, ukoliko je ona u skladu s godinama i sa zrelosti djeteta. Imate dovoljno vremena da je na to pripremite do rujna, a ukoliko budete primijetili da postoje neke dodatne poteškoće ili nedoumice, uvijek se možete savjetovati s drugim roditeljima iz razreda. Slobodno ću pretpostaviti da niste jedini koji će imati takvu situaciju. Kada sagledate situaciju iz šire perspektive, vidjeti ćete da postoji niz mogućnosti i dovoljno vremena, odnosno da panici nema mjesta!