Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana,
očajan sam. Ja sam muškarac od 43 godine, rastavljen sa dvoje djece. Prije deset godina napustio sam obitelj da bih otišao sa ženom koja je od mene mlađa deset godina. Nakon mnogo odricanja i teških razdoblja konačno sam se vratio na ono što sam nekad bio. U travnju smo se morali oženiti, međutim zbog posla morao sam otputovati na šest mjeseci i odgodili smo vjenčanje. Prva tri mjeseca smo se čuli, nedostajali smo si i iz svih je poruka do mene dolazila njezina pažnja i ljubav. Onda se nešto promijenilo. Prije desetak dana sam saznao da se dopisuje sa nekim čovjekom koji živi sa druge strane zemlje, da se redovito dopisuju i izmjenjuju slike i druge sadržaje. Nakon što sam se jako unervozio i bio vrlo tužan, nazvao sam njezine roditelje. Nakon tri dana od toga događaja, ja sam joj oprostio i sve je izgledalo uredu. Međutim, iznenada je rekla da me više ne voli i već je punih deset dana kod svojih roditelja i ne želi kontaktirati sa mnom. Šaljem joj jednu poruku dnevno, želim da nam da novu priliku. Ona sada želi razmisliti o svemu. Ne znam uopće kako bih se trebao ponašati. Mislite da je među nama sve gotovo?
Poštovani,
iz vaših se riječi može osjetiti nelagodu i napetost koju osjećate i proživljavate. Stekla sam dojam, čitajući Vaše riječi, da je došlo do poteškoće u Vašem odsustvu, bez obzira na to što ste se htjeli oženiti. U međuvremenu došlo je do, virtualne, prevare i pri Vašem povratku je ona stavila pod upitnik cijelu vezu. Da li Vam se čini da može postojati neka povezanost između odluke da se oženite i prevare? Tko je prvi predložio vjenčanje? Osim ponuditi Vam neka pitanja o kojima možete razmisliti, ne mogu Vam biti od pomoći da li je Vaš odnos stigao na svoj kraj ili ne. Kako biste se Vi osjećali ukoliko je veza došla do svog kraja? Dali biste mogli podnijeti činjenicu da ostanete sami? Što bi Vama partnerica odgovorila na ista pitanja? Mislim da bi bilo dobro, zajedno sa partnericom, pojasniti cjelokupnu situaciju i zajedno razumjeti koju odluku je najbolje donijeti. Također smatram da je bitno da o tome porazgovarate samo vas dvoje, bez utjecaja obitelji. Ako odlučite nastaviti vezu, bilo bi od pomoći da se obratite psihologu koji se bavi partnerskim odnosima, te na taj način radite na vezi i na vama samima.
Poštovana,
imam kćer od 9 godina. Prošle godine je završila drugi razred, i sada kreće u treći. Naime, dugo smo se nadali da će se barem malo uozbiljiti, ili sazrijeti, ali ne primjećujem nikakve promjene. Jako smo zabrinuti oko njezinog uspjeha. Prvi i drugi je razred jedva prošla sa vrlo dobrim uspjehom. Sumnjamo na disleksiju, i čekamo nalaze logopeda. Ima situacija u kojima pokaže koliko je bistra i pametna, a izgleda kao da se samo teško koncentrira. Onda vičem, i kasnije mi je žao jer sam je rasplakao. Cijelo ljeto smo vježbali i čitali, ali ne znam je li to pravi način da joj pomognem. Kome se mogu obratiti? Što mogu još učiniti? Ne želim neuspješno i frustrirano dijete, nije nikad bila takva. Hvala!
Poštovana,
djeca dozrijevaju u različito vrijeme, ne postoji univerzalni tempo. Dečkima treba malo više nego curicama, ali to ne znači da su one bolje već da je prirodno da tako bude. Svakako treba pozitivno pozdraviti Vašu volju i trud za ponavljanjem i vježbanjem. Bitno je održati redovitost u radu, kao što je isto tako bitno držati na umu da svako dijete ima pravo na igru i razbibrigu. Ako je želite osamostaliti i osvijestiti oko vlastitih briga možete joj zadati neki zadak u kući ili oko kuće, nakon čega je pozitivno nagradite ili pohvalite. Nemojte otvoreno pokazivati Vaše sumnje jer možete loše utjecati na njezino samopouzdanje. Pohvalite kad učini nešto dobro, kad primijetite napredak. Imajte ciljeve primjerene njezinim godinama i sposobnostima. Kritike neka budu uvijek dobronamjerne. I što je najbitnije, nemojte s ničime pretjerati. Objektivnost i dosljednost su odlike kvalitetnog roditelja i, naposljetku, i djeteta.