Poštovana Luana,
obraćam Vam se jer mislim da imam problem sa prehranom. Imam 24 godine i majka sam dvoje prekrasne djece, supruga i, ponajviše, domaćica.
Visoka sam 163 cm ali imam 95 kilograma. Ne osjećam se dobro u vlastitoj koži, ali usprkos tome nastavljam jesti sve i svašta. Donesem odluku o pravilnoj prehrani, ali ni sama je ne poštujem duže od nekoliko dana. Ne razumijem u čemu je problem. Jesam li normalna da ne mogu pratiti normalnu, zdravu, prehranu bez da se hranim glupostima među obrocima. Ono što me najviše ljuti jest da sam svjesna toga što činim, ali si ne mogu pomoći da to i promijenim. Moram li psihologu?
Hvala, mama Andrea
Poštovana mama Andrea,
Postoji mnogo žena, ali i muškaraca, koji imaju tendenciju kompulzivnog hranjenja, odnosno unošenja pretjerane količine hrane u kratkom vremenskom razdoblju miješajući od slatkog do slanog. Nakon takvog pretjeranog hranjenja, pogledamo se u ogledalo i osjećamo krivnju. Često se deprimiramo i postajemo nervozni i napeti. Kako bi ispravili "grešku", nakon prejedanja, slijedi razdoblje gdje odlazimo na dijetu koja obično ne traje više od nekoliko dana kada ponovno pretražujemo frižider. Obično iza neredovite potrebe za hranom postoje problemi psihološke prirode odnosno u obliku da želimo kroz hranu smanjiti napetost, popuniti osjećaj praznine i zato takvo ponašanje nosi naziv emotivne gladi.
Preispitajte se da li prolazite kroz neko posebno razdoblje. Kada odlazite u kupovinu namirnica, kupujte manje stvari (ili ih nemojte uopće kupiti) koje smatrate da ne biste smjela jesti. Ako ih nemate kod kuće, i želja će biti manja. Prisjetite se da svojim ponašanjem i djeci dajete primjer o pravilnom hranjenju i rješavanju, eventualnih, frustracija i situacija. Mladi ste, i u tome možete sigurno uspjeti.
Draga Luana,
Ja sam majka 15-godišnjeg sina, koji će uskoro krenuti u prvi razred srednje škole. Naime, kroz svoje osnovnoškolsko obrazovanje je bio odličan učenik i upisao je željenu srednju školu. Zbog takvog ponašanja i uspjeha, ovog ljeta njegov otac i ja odlučili smo mu dozvoliti da izlazi ovog ljeta, dok nema škole. Na početku nije bilo nekih problema, i obično je do ponoći već bio kući. Postepeno je s društvom ostajao sve više vani, što nismo baš blagonaklono gledali na to, ali nismo se previše opterećivali već smo to shvaćali kao dio ljetnog druženja. Problem je nastao kada je on, pogotovo u posljednje vrijeme, počeo dolaziti u ranim jutarnjim satima a da se prije toga ne javlja na mobitel i u alkoholiziranom je stanju. Ne pokušava to prekriti, a kada pokušam o tome porazgovarati s njim on odlazi iz sobe i govori mi da pretjerujem. Uskoro počinje škola i bojim se da će izgubiti ritam, popustiti. Život nije dobar prema svima, i zato ne treba popuštati. Možda smo pogriješili, pretjerali ali jako nas je iznevjerio i sada ne znamo kako natrag. Koje je Vaše viđenje na cjelokupnu situaciju?
Poštovana,
Povjerenje je rezultat odnosa koji se gradi kroz vrijeme. Svaki roditelj, u svojoj najboljoj namjeri, zna pogriješiti. Smatram da se ovdje ne radi jednostavno o Vašoj grešci, već i o osjetljivim godinama Vašeg sina. Mladi u toj dobi imaju potrebu, i želju, pronaći svoje mjesto u društvu što je potkrijepljeno prelaskom u srednju školu. Životne ambicije i ciljevi ne postižu se uvijek kroz odličan uspjeh u školi, već kroz zbroj naših ponašanja i reakcija.
Najbitnije je da pripazite da mu ne sudite, i time otežate komunikaciju i odnos sa njime. Razgovarajte otvoreno i iskreno. Možete mu ispričati da ste zabrinuti, ali nemojte pretjerivati odmah na početku. Pokušajte mijenjati pristup ovisno o njegovim potrebama i promjenama. Zadržite otvoren odnos, jer ukoliko se svađate on Vam neće više prepričavati svoje dogodovštine, a Vi ćete biti još više zabrinuta.