Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
imam kćer od 5 godina, koja redovito pohađa vrtić u jutarnjim satima, a popodne dokad se suprug i ja ne vratimo s posla bude s bakom. Suprug i ja smo relativno mladi roditelji, oboje imamo 36 godina. Ono što me sve više brine jest njezina povezanost s plišanim igračkama. Kad je bila mala rado se igrala s njima, ali ih je uvijek doživljavala kao igračke. Nije bilo potrebno voditi ih s nama u grad ili posjete, kamoli u vrtić! Sada očekuje od nas da se prema jednoj specifičnoj igrački ponašamo kao da je živo biće. Radi se o zeki, koji je dobio ime i pravu ulogu u našoj obitelji. Pokušala sam objasniti joj, više puta u različitim situacijama, da je to samo igra. Pokazala sam joj žive zečeve, razgovarati o njima, ali niti jedan moj pokušaj nije urodio plodom, ponekad je i pogoršao sveukupnu situaciju. Negdje sam čitala da će to proći, kako je i došlo, ali jako se bojim da nije tako. U svim drugim ponašanjima je normalna, druži se s drugom djecom – ne izolira se i tete u vrtiću su mi isto potvrdile. Ima ritual, prije spavanja ispriča priču svom zeki i obično su to vrlo poučne priče, nerijetko ostanem iznenađena. Ponekad me pusti slušati, ponekad kaže da zeko radije ne bi. Puno mašta, bojim se da se izgubi i pogubi u svojoj fantaziji. Često me iz tog razgovora isključi, ja ne znam kako se ponijeti. Niti prema suprugu nije ništa bolje. Pitam se, što da zapravo napravimo, a da je podržimo na pravi način. Molim Vas za savjet.
Unaprijed hvala.
Poštovana,
drago mi je da ste podijelila ono što Vam se događa. Prvenstveno zbog toga što veliki broj djece, odnosno većina, u dobi od tri do osam godina ima svog prijatelja te se ovo razdoblje smatra potpuno ispravnim, donekle i poželjnim, za normalan rast i razvoj djece. U većini slučajeva radi se o vlastitom, vrlo kreativnom i jedinstvenom, rješenju kada im je potrebno društvo ili prolaz kroz određenu fazu odrastanja. Napisali ste da Vaša kćer redovito razgovara i uključuje svog prijatelja plišanca u svakodnevne aktivnosti, postoji razlog, koji ne mora biti nužno racionalno objašnjiv, zbog kojeg je to njoj bitno. Kao i samo isključivanje, odnosno uključivanje, u svijet mašte, kada kažete da nemate više njezinu pozornost, možemo vidjeti i kao proces kroz koji i mi, kao odrasli, prolazimo. Koliko puta Vam se dogodilo da se zagledate i misli jednostavno prolaze?
Svaki roditelj ima svoj način reagiranja na igračke, plišane ili druge vrste. U roditeljstvu često se percepcija na samu kupnju i poklanjanje igračaka razlikuje između oca i majke. Neki to vide kao način da se dijete razmazi, pa su za ili protiv toga, drugi kao nešto sasvim nepotrebno ili, treći, kao nešto što čini i upotpunjava život i odrastanje djece. Napisali ste da je želite podržati, što je vrlo pohvalno i poticajno. Može postojati nedoumica da li da pristanete na igru i uvažite zeku kao dio svakodnevnice ili ga ignorirate. S moje točke gledišta rekla bih Vam učinite onako kako osjećate u određenom trenutku, čineći samoprocjenu onoga što je najbolje za nju, u datom trenutku. Donijeti definitivnu odluku kako ćete se ponašati neće Vam biti od pomoći, jer ona raste i mijenja vlastite potrebe svakim danom. Vaša uloga, kao pozornog roditelja je upravo da pratite njezin razvoj i potrebe. Razgovarajte puno, ponekad uz plišanca, ponekad bez, neka bude Vaš prijatelj u situacijama kako će Vam biti lakše doći do nje indirektnim pristupom kada je on potreban. Svakako je zaštitite od mogućih zadirkivanja ukućana ili rodbine, pratite je u njezinom svijetu i razgovarajte s odgojiteljicama. Stvorite situacije u kojima će se dijete moći slobodno emotivno izražavati, postavljajte joj pitanja i potičite razgovore u kojima ćete joj prenijeti osjećaj sigurnosti i povjerenja. Ukoliko Vas situacija previše zabrinjava kao prvi korak obratite se stručnom timu u vrtiću.