Poštovana psihologinjo,
Imam 40 godina, udana sam deset godina i imam dvoje djece. Već nekoliko godina imam neke misli koje mi uzrokuju velike muke. Takve misli nastajale su u periodičnim razmacima i ponekad potpuno nestajale. Nerijetko se dešavalo da se vraćaju i ostaju u dužim ili kraćem vremenskom razdoblju.
Nikada se nisam obratila psihologu jer sam oduvijek smatrala da mogu svoj problem i svoj mozak sama kontrolirati. U posljednje vrijeme postajem sve svjesnija da to nije tako, ove misli me opsjedaju po cijele dane, a ponekad me i noću probude!
Misli koje vam pokušavam objasniti su vezane najviše za religioznu i intimnu sferu života. Očajna sam. Jako se sramim tih misli i osjećam grižnju savjesti. Sve izgleda kao veliki apsurd, iako mi ponekad izgleda da ću poludjeti. Ja ne želim razmišljati o tim stvarima, ali kao da me moj mozak ne želi slušati i odlazi protiv moje volje bez obzira na moje pokušaje da preusmjerim misli na neki drugi sadržaj ili na neku drugu aktivnost.
Tražim utjehu u Crkvi, molim se, ispovjedila sam se svećeniku ali ništa od navedenog nije mi pomoglo. Cjelokupna situacija je postala vrlo teška za cijelu moju obitelj koja me, bez obzira na sve, pokušava tješiti. Iako se sramim priznati, možda će pomoći da me bolje razumijete.
Razmišljala sam i da si učinim nešto loše bez mogućnosti povratka. Međutim, moji religiozni i moralni principi mi ne dopuštaju. Očajna sam. Čitala sam po internetu da se od toga može izliječiti. Imam neke nade ili se moram smatrati beznandim slučajem, pošto već tako dugo patim od toga? Unaprijed puno hvala na vašem odgovoru.
Poštovana gospođo,
Osobe koje pate od opsesivnog razmišljanja, odnosno imaju misli koje ne žele imati, vrlo su česte među populacijom. Tko to proživljava, u većini slučajeva, pokušava prekriti problem i upravo zbog vrste misli za koje osjeća stid ili smatra iste apsurdnim.
Opsesivne misli mogu postati još nezgodnije ukoliko osoba ima čvrsta religiozna ili moralna uvjerenja. Primjerice, kako bi neutralizirali loše misli, percipirane kao "grešna misao" osoba može početi moliti ili tražiti ispovijed češće nego što je to po religioznim načelima potrebno. Ovaj poremećaj danas je moguće liječiti u kraćem vremenskom razdoblju i pogotovo bez potrebe za lijekovima.
Danas je, zahvaljujući emotivno kognitivnom pristupu u psihologiji, moguće riješiti taj neugodan problem. Takav pristup ne odlazi u duboku analizu same osobnosti, već se fokusira na funkcionalni loop koji je odgovoran za takvo ponašanje.
Intervenira na psihofiziološko djelovanje koje uzrokuje problem odnosno opsesivni poremećaj. Takvom intervencijom modificira se disfunkcionalne aspekte kako u osobi tako i u njezinom okruženju. Vaši pokušaji kontrole vlastitih misli nerijetko mogu naštetiti jer mogli bi biti patogenetske prirode i tako promicati održavanje ili pogoršavanje poremećaja.
Svakako je potrebno srušiti mit koji govori da je potrebno naučiti živjeti s tim poremećajem, kako nerijetko čujemo od pacijenata ili o tome čitamo na različitim internet forumima.
Nije dovoljno samo obratiti se psihologu za pomoć, potrebno je pronaći pravu metodologiju koja će biti funkcionalna za pojedinu osobu u određenom kontekstu. Vrlo je bitno naglasiti da je dužina liječenja neovisna o tome koliko su dugo prisutni simptomi. Psiholog intervenira, odnosno djeluje na suvišne procese koji trenutno održavaju simptome i koji bi se, vremenom, pogoršavali.
Stoga, prvi korak je prihvatiti činjenicu da ne možete sama, te da vam je potrebna pomoć. Nakon prvog, i najvažnijeg koraka, već ste bliže rješenju vašeg problema. Nemojte se stidjeti pitati pomoć, jer ćete jedino tim putem sretno doći do željenog cilja i ravnoteže koju priželjkujete.