Piše Luana Poleis
Poštovana psihologinjo,
pišem Vam jer se borim sa jednim vrlo bizarnim, bar tako kažu, problemom. Imam 53 godine, inače sam vrlo sportski tip i mnogo vremena boravim na zraku. Nadasve, pogled u ogledalu više nije onaj koji je bio prije nekoliko godina. Gledam se i kao da se ne prepoznajem. Moje lice ima bore, oči mi izgledaju tužnije i zagasite. Pazim na prehranu i radim na sebi već godinama. Često izlazim i volim biti u društvu. Tako prolazi moje vrijeme. Suprug i ja nismo u bliskom odnosu kao što smo nekad bili, djeca su narasla i sad su na svom putu – uspješni su i iznimno sam ponosna na njih. Razmišljajući, došla sam do zaključka da se bojim starosti i starenja. Voljela bih zaustaviti vrijeme, iako znam da ne mogu. Ono što je još gore, navedena mi misao postaje stalna mušica i stalno mi zuji kako vrijeme prolazi a ja ne činim ništa da nešto promijenim. Što promijeniti? Kako se promijeniti? Mnogi kažu da je u ovo drugom dijelu života to nemoguće. Je li? Pitam se toliko pitanja a ne mogu doći na nikakvu ravnotežu.
Unaprijed hvala
Poštovana,
prolaznost vremena je osjećaj koji prolazi kroz misli svakog od nas. Vrijeme je jedino ono na što ne možemo utjecati te budi u nama osjećaj nemoći. Što god napravili, ono će uvijek proći. Upravo u toj perspektivi leži bit i moć naše uloge. Možemo odlučiti kako želimo provesti naše vrijeme. Razmislite, možete provesti svoj život, ne vezano za godine, gledajući ogledalo ili kalendar te sjetnim pogledom gledati kako Vam vrijeme prolazi kroz prste ili odabrati proživjeti svoj život u veselju, izazovu što Vam svakidašnji život pruža. U svojoj svakodnevnici posvetite se onome što Vas ispunjava, bilo to aktivnost u grupi ili samostalna kao čitanje knjige, šetnje, slušanje omiljene glazbe. Promjena je moguća u svakoj životnoj dobi i u svakom trenutku našeg života. Najlakše je prepustiti se i čekati što će naići dok je izazov upoznati se, prepoznati što želimo mijenjati da bi svakodnevno mogli uživati. Sjetite se, kako je rekao poznati Marcel Proust, jedino pravo putovanje s ciljem otkrivanja sastoji se, ne od traženja novih obzora već od stjecanja novih očiju.
Poštovana psihologinjo,
ja sam majka trogodišnje kćerke koja je kod kuće vrlo draga, umiljata i brbljava, ali ako su prisutne druge osobe ona ne progovori niti riječ. Pohađala je jaslice već od devet mjeseci do punih dvije godine i djelovala je vrlo sretno u tom razdoblju iako je i tada stajala sa strane. U vrtiću se nije ništa promijenilo, ne razgovara ni s kim, ni s djecom, ali ni tetama u vrtiću. Pokušavam je upitati zašto se tako ponaša dok mi ona ponavlja da ona uvijek šuti. Kući bi najradije radila upravo ono što su radili u vrtiću, a u čemu ona nije sudjelovala. Čini mi se da bi se voljela uključiti međutim blokira se. Što mogu učiniti? Hvala
Poštovana,
prema informacijama kojima ste mi opisali situaciju, može se raditi o selektivnom mutizmu koji je rezultat društvene anksioznosti. Moja se hipoteza bazira na Vašim informacijama i ne mora zbog toga biti točna, već Vam može biti motivacija da se obratite pedijatru, logopedu i psihologu kako bi osobno preispitali sve mogućnosti te na taj način pružili Vašoj kćeri upravo ono što joj može pomoći. Porazgovarajte sa stručnim suradnikom u vrtiću te zajednički pronađite način da nagradite dijete kad nešto kaže odnosno kad se uključi bez forsiranja. Razgovarajte s njom o tome kako shvaćate da joj je teško razgovarati pred drugima bez dramatiziranja. Pozovite kod kuće, na igranje, nekoliko prijatelja s kojima se druži. Potičite pozitivno i željeno ponašanje. Promjene su moguće uz uporan, redovit, stručan i strpljiv rad koji vjerujem da neće izostati.