Poštovana psihologinjo,
nadam se da ćete mi odgovoriti. Imam 15 godina i loše mišljenje o sebi. Ne vjerujem u sebe i mislim da u ničemu nisam dobra. Osim toga, nezadovoljna sam svojim izgledom. Stalno sam tužna, zatvorena, ne želim s nikime komunicirati. Iako sam po ljeti izlazila, sada sam nezainteresirana i za to. Kao da me nešto bocne i podsjeti "Ej, ti! Kamo ćeš takva?!" od jeseni sam u srednjoj školi, upoznala sam neke divne ljude, ali nekako to nije dovoljno. Stalno se osjećam da vrijedim manje od njih, od kako sam odjevena do kako se ponašam. Svi mi izgledaju bolji od mene, pričaju bolje od mene. Mislim da su to, možda, neki ostaci iz osnovne škole u kojoj su me često zadirkivali. Da budem konkretna, jako bih voljela da sam lijepa i to bi sve promijenilo. Ono što osjećam unutra uopće ne izgleda tako izvana. Postoje dani kada se osjećam malo bolje, ali se ta neugoda stalno vraća. Odbojnost koju osjećam prema sebi, prema drugima, vidim si velik nosi, krive zube, aparatić kojeg mrzim, kao ugly Betty koja se, na kraju, ipak pretvorila u ljepoticu. Kada skupim hrabrosti i o tome popričam s prijateljima, oni me teško shvaćaju. Znam da u njima ne mogu naći rješenje, ali kako da idem psihologu bez da znaju moji roditelji? S njima se često svađam, ne razumiju me i nekad imam osjećaj da nisam uopće njihovo dijete. Nemam nikoga kome mogu bezuvjetno vjerovati. Onda, u nekim društvima ne prozborim ni riječi, kao da imam praznu glavu i ništa pametno za reći. Dok se u drugom društvu raspričam, zezam se i smijem, kao da mi pomažu. Sada se teže sastajemo, svatko je na svojoj strani i ne stignemo se vidjeti. Redovito se čujemo preko poruka, ali to nije isto. Ja se osjećam sve više sama i teško mi je odlaziti u školu u kojoj se stalno osjećam bezveze. Nekoliko sam sati i markirala. Nisam mogla plakati na satu! Osjećam se sama i napuštena. Molila bih Vas ako imate neki savjet! Unaprijed hvala
Poštovana
jako mi žao čuti da se tako osjećate. Ono što vas može malo utješiti jest da se svi povremeno tako osjećamo te da je to potpuno normalno, pogotovo tijekom odrastanja. Iskreno mislim da svatko od nas je barem jednom u životu iskreno poželio promijeniti nešto na sebi, odnosa, zuba, kose i tako redom, kako bi izgledali ljepši. Iako je poznata fraza, a osobno mislim da nisu samo puste riječi, prava ljepota dolazi i krije se iznutra. Najbitnije je ono što imamo i nosimo u sebi. Sigurna sam da imate mnoštvo kvaliteta koje krijete u sebi i koje možete pružiti svojim prijateljima i osobama koje susrećete svakodnevno. U svemu tome, vrlo je bitno da naučite prepoznati kojim ljudima su vrednije kvalitete koje imate iznutra naspram vanjskog izgleda. Mnogi biraju, a nadam se većina, osobe kojima će se okružiti prema procjeni da su to kvalitetni ljudi. Vjerujem da se danas još uvijek mogu izgraditi iskreni i kvalitetni odnosi, prijateljski i podržavajući koji vremenom mogu postati vjerni drugovi na životnom putovanju. Također je istina da to nije tako jednostavno, kao što je istina da je ta ista ideja ostvariva upravo kako to osjećate s prijateljima u čijem se društvu osjećate ugodno. Ono što možete učiniti jest imati na umu da u kontaktu sa drugima pružite dobar dio sebe, da ih i sama prepoznate i otvoreno razgovarate sa osobama kojima vjerujete i u koje imate povjerenja. Rekli ste da s roditeljima nemate dobar odnos, ali vjerujem da u školi imate stručnog suradnika kojemu se možete obratiti za prvu pomoć te da će vam on pomoći pronaći najbolji način za prepreke koje ste naišli. Ipak, na vašem mjestu još bi jednom dobro razmotrila mogućnost da otvoreno porazgovarate s roditeljima kako se osjećate i o čemu razmišljate. Možete se iznenaditi da su možda prošli kroz isto ili slično iskustvo, a obzirom da vas poznaju možda možete dobiti neki dobar savjet i postati vam podrška. Nadam se da vam je odgovor pomogao da se pogledate drugim očima, da vidite svu ljepotu koju imate i nosite. Kada to vidite, sama sebi se više nećete moći ne svidjeti! A to je jedino bitno.
Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj