Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
imam 46 godina i već duže vrijeme patim od tjeskobe i od anksioznosti. Sve je počelo kad je iznenada preminula moja najbolja prijateljica. Bile smo povezane, iako ne pretjerano. Svaka od nas je imala vlastiti život, svoju obitelj i svoju djecu. Iznenada, pod nesretnim okolnostima, ona je tragično preminula. Teško sam podnijela taj gubitak, i vrlo se povezala s njezinom obitelji kako bi im što više pomogla. Često odlazim kod njih, kuham ili donesem kuhano, pomažem im pospremati i čistiti i zato se osjećam korisna. Međutim, uz svu pomoć koju pokušavam pružiti kako ne bi osjetili nedostatak majke i supruge, osjećam se krivom. Kada pogledam, ona je imala više razloga od mene za živjeti, smatram da je Bog trebao mene kazniti jer sam u životu pogriješila. Koliko god zvuči suludo, molim Boga da im pomaže i govorim, u molitvi, da je trebao mene kazniti i pitam ga zašto to nije učinio. Stalno sam napeta, nervozna, ljuta. Na sve. Na sebe, na sudbinu. Psihijatar, kojeg sam posjetila, prepisao mi je tablete za smirenje. Je li to dovoljno? Kad će proći? Ili smatrate da bih se trebala sama kazniti kako bi se osjećala bolje, ravnopravnije? Unaprijed hvala,
R. Č.
Poštovana R. Č.,
svakako želim pohvaliti Vašu hrabrost i odlučnost prema rješavanju problema. Odlazak psihijatru je pozitivan korak jer upućuje da ste svjesni da imate problem kojeg je moguće riješiti. Nitko nije nikad, u potpunosti, spreman izgubiti voljenu ili dragu osobu. Osjećaj krivnje koji je imate, i na neki način nosite u sebi, je rezultat Vaše nemoći da utječete na situaciju, kako prošlu tako i na daljnje razvijanje situacije. Ukoliko želite riješiti Vaš problem uz psihijatrijsku pomoć i redovite kontrole, posebno što se tiče lijekova, najbolje je kombinirati odlazak psihologu. Psihijatar je doktor koji će Vas pratiti s medicinske strane, a psiholog Vam pomoći da razumijete i prihvatite sadašnje stanje kao i da pronađete snage za krenuti dalje. Ne može se kazniti za nešto na što niste mogli utjecati, niste krivi ni za što. Obratite se, što prije, stručnoj osobi. Mislite pozitivno, koliko god teško izgledalo - ipak nije sve crno. Treba uložiti vremena i truda kako biste ponovno vidjeli dugu. Vjerujem da bi Vaša prijateljica bila sretna kad bi Vas vidjela (ponovno) sretnom i prisutnom. Na Vama je da učinite korak.
Poštovana Luana,
imam 29 godina, i imam sina od 6 godina. Ove godine je u predškolskoj grupi. Nikad nije redovito pohađao vrtić, i sada pohađa program Male škole. Jako me iznenađuje njegovo teško odvajanje od mene, jer ipak već nekoliko godina radim i on ostaje kod moje majke, odnosno njegove bake. Kod takvih ostajanja ne plače, ne buni se - dapače. Rekli su mi u vrtiću da će doktorica kod pregleda ispitivati takve stvari, i bojim se da bi zbog toga mogla preporučiti odgađanje polaska u školu. Što preporučate da učinim? Hvala, unaprijed
Poštovana,
uvijek je preporučljivo dijete upisati u vrtić, barem u skraćeni program. Mnogim se roditeljima to može učiniti pogrešnim, ili vide kao vrstu kažnjavanja, međutim vrtić je okruženje u kojem se intenzivno radi s djecom kroz sadržaje koji su primjereni njihovim godinama. Kod polaska u školu vrlo je bitno da dijete bude samostalno i da nema poteškoća kod odvajanja. Adaptacijske krize tijekom upisa u vrtić dio su prilagodbe i potpuno prolaznog karaktera. Boraviti sa svojom bakom je za njega dio života, kao za djecu koja svakodnevno pohađaju vrtić i zbog toga nisu prisutne krize kod odvajanja. Najtoplije bih Vam preporučila da se raspitate postoji li mogućnost da dijete pohađa redovito vrtić kako bi sve proteklo lakše - za svih. Ukoliko to ne bude moguće jer su upisi za pedagošku godinu prošli, potražite igraonice u blizini ili ga upišite na sportsku aktivnost.