Moj "problem" je da, od kad znam za sebe, uvijek imam prisutan osjećaj praznine i dosade. Priznajem da ne razumijem ljude koji kažu da im nikad nije dosadno. Meni je ona najveći neprijatelj. Dobro, možda malo i pretjerujem, ali tu i tamo se uhvatim u koštac s puno mračnijim stvarima i stranama, ali to je rijetko. Za takve situacije pronalazim rješenja, ali ne za dosadu.
Mrzim taj osjećaj neispunjenosti kao neko vječno čekanje. Želim biti iskren i pisati, razgovarati, bez straha od negativnih posljedica. Ako pogledamo izvana, sve izgleda idealno: idem na fakultet s relativno dobrim uspjehom, inteligentan sam, ugodnog izgleda, šaljiv, volim raditi u timu, pričam strane jezike. S druge strane, jako sam sramežljiv, osjećam se usamljeno, užasno se bojim neuspjeha i izbjegavam sve situacije koje mi dovode nesigurnost ili nisu predvidljive.
Do sada sam uvijek vješto izbjegavao stvari odnosno situacije koje ne volim, jako dobro lažem i kad želim mogu manipulirati ljudima (uključujući obitelj). Skoro nikad ne pričam o svojim osjećajima jer smatram da ih nitko ne može razumjeti. Često imam osjećaj da sam najpametnija osoba u prostoriji i najčešće sam u pravu.
Ipak, događa se da šećem gradom, gubim vrijeme, u nadi da ću nekog slučajno sresti ili da će se nešto dogoditi. Osjećam da mi je potreban neki zabavni sadržaj, da mi ispuni dane i slobodno vrijeme. Da uništi dosadu. Najgore mi je što mogu unaprijed predvidjeti što će se sutra dogoditi, kako će moj dan izgledati, nema uzbuđenja nema promjena niti uzbuđenja, nema novosti.
Budim se, odlazim na faks, susrećem iste ljude koji imaju svoje probleme. Idem doma, jedem, gledam TV ili čitam. Ako idem s nekim na kavu vodim iste razgovore o vremenu, politici, ispitima i svemu što smo već razgovarali i analizirali – čak i to nerijetko preskočim jer mi ne predstavlja nikakvu ugodu.
Za sebe mogu reći da sam vrlo staložen, hladnokrvan, promišljen. Iako nekome mogu izgledati kao pozitivne karakteristike – pokušajte zamisliti da živite u životu u kojem je već sve određeno. Da je uvijek sve identično. Gledam ljude, pokušavam sresti njihov pogled, a oni gledaju u pod. Iz dosade sam počeo i pušiti. Nikad se nisam potukao. Uvijek razmišljam dugoročno na posljedice svake situacije.
Jedno vrijeme, kako bih imao malo uzbuđenja, bavio sam se prodajom preko interneta – a onda me strah od kontrole i mogućih sankcija toliko preplašila da sam odustao i od toga. Otvoren sam i mogu razumjeti mnoge ljude i situacije. Tako sam, prije nekoliko mjeseci, savjetovao prijatelja koji je imao krizu sa curom. Oni su i danas zajedno i nikad im nije bilo bolje. Ja sam imao samo jednu ozbiljnu vezu, a nakon nje niti prolaznu avanturu.
Kažu mi da si moram naći neku, makar subotom kad izađem da se malo zabavim. To mi je glupo. Želim nekoga tko će me slušati i razumjeti. Sebe ne znam savjetovati, odnosno poslušati i zato vam pišem. Možda ćete mi vi pomoći. Možda ćete misliti da sve što sam napisao nisu problemi, da sve samo umišljam. Ali ne pišem vam da bih pisao o problemima, imam i njih jer su oni dio života. Ja želim, i trebam, savjet da izađem iz ove svakodnevne sfere. Nadam se da ćete odgovoriti. Duboko se nadam. Srdačan pozdrav
Poštovani,
Pročitala sam više puta vaše pismo, rezultat vaše velike potrebe da se izrazite. Osim u pisanom obliku, ono što vama nedostaje jest da se izrazite u stvarnom i pravom životu. Često smatramo da je naš život određen, da se odvija po nekoj nevidljivoj mreži koju ne pletemo sami. To je pasivni način prolaska kroz život, a to je vaš trenutni način življenja.
Potrebno je shvatiti da je naš život kao film, ali glavni glumac i autor scenarija smo mi sami. Zbog straha od neuspjeha teško je preuzeti odgovornost za svoj život. Svi moramo donijeti takvu odluku.
U početku može se raditi o malim koracima, kao odluke oko slobodnog vremena: upisati se na sport, nabaviti bicikl, učlaniti se u neki klub. Postepeno uživamo u svojoj odgovornosti jer nam ona donosi slobodu. Ono što vam mogu savjetovati jest da primite život u svoje ruke, preuzmete odgovornost i odlučite živjeti punim plućima. Nemojte čekati da se stvari dogode, budite začetnik promjene. (Luana Poleis)
Imate li problema sa sinom ili kćerkom? Ne slažete se najbolje sa svojim šefom? Naljutili ste se na prijateljicu? Kako ćete prekinuti dugogodišnju vezu? Na ova i slična pitanja, dileme, slutnje i probleme, pomoć možete potražiti od naše psihologinje, mag. Luane Poleis. Pitanja možete poslati na e-mail adresu: redakcija @glasistre.hr i [email protected] <mailto:[email protected]>, odnosno običnom poštom na Glas Istre, 52100 Pula za rubriku "Umijeće života".