Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
jako mi je teško sve ovo pisati, jer me stalno prati osjećaj da je meni najgore na ovom svijetu. Posljednjih nekoliko mjeseci drži me depresija i osjećaj da ne funkcioniram niti približno kako bih trebala. Bila sam psihologu, pričala s roditeljima koji me nisu baš ozbiljno shvatili. Imam 22 godine, nisam završila srednju školu već sam se ispisala ranije i završila večernju kako bih se mogla zaposliti i nešto zaraditi. Ono što govorim, depresija, mi nije nikad crno na bijelo potvrđena, ali imam i osjećam sve simptome. Ispunjena sam neobjašnjivom tugom, nekad plačem bez nekog razloga, a nekad jednostavno ne želim van iz kreveta. Primjerice, za doček Nove godine sam otišla sa prijateljicama, drugu večer nisam uopće htjela izaći. Ostala sam u stanu sama i plakala. Vrtile su mi se svakakve misli i uvijek, ali uvijek, tako bude. To me prošlo i nikome nisam ništa rekla. Kada bolje pogledam, u mom životu i nema ničeg čime bih bila toliko nezadovoljna ili da bih to mijenjala pa da me čini zadovoljnijom. Onaj osjećaj sreće već dugo nisam osjetila, smijem se na silu da ljudi ne vide da u biti nisam uopće sretna, ne želim odgovarati na njihova pitanja. Sve što radim planiram, što ću reći, kako ću se ponašati. Gledam oko sebe, svi uživaju, žive svoje živote, rade što im se sviđa, a meni je to jako teško, čak nemoguće. Mučim se preživjeti dan za danom i ništa mi nema smisla. Imam puno prijatelja s kojima izlazim, ali osjećam se stalno isključenom, bezvoljnom, praznom. Inače nisam jako pričljiva, ali kad sam dobre volje drugi kažu da sam jako zabavna. Češće se dogodi ona tišina koju ne znam ispuniti, kada si s nekim koga malo znaš, pa nastupi tišina i obuzme me tjeskoba. Ljubavni život nemam, možda bi me dečko spasio od svega toga - ako ne bi pobjegao prije nego što sve ovo otkrije. Vjerojatno bih se brinula da će me slijedeći dan ostaviti. Naći dečka sigurno bi bio problem, obzirom da ih ja izbjegavam, jer se svaki put blokiram. Kada bolje pogledam, mislim da bi me ipak samo lijekovi mogli spasiti. Priče su samo pusta prevrtanja riječi - kome to može pomoći? Nekad pomislim da kad me više ne bi bilo da bi bilo lakše, ali koliko osoba bi se grozno zbog toga osjećalo. Ovo što živim zaista nije život. Što da napravim sa sobom da mi ovo prođe? Oprostite ako je dugačko, ali sam osjećala da moram sve napisati.
Poštovana,
drago mi je da ste pronašla vremena i prostora da svoje misli stavite crno na bijelo i iznesete ono što osjećate. Nekoliko puta sam pročitala Vaše riječi, pokušavajući stvoriti sliku o Vašem životu i Vama u njemu. Ono što sam primijetila jest svakako velika doza nesigurnosti oko vlastitog stanja i razmišljanja. Kažete da odlazite psihologu, iako govorite da pomoć vidite samo u lijekovima. Jeste li porazgovarali o tome sa svojim psihologom? Depresija je bolest koju je moguće liječiti lijekovima i razgovorom. Moja preporuka je da nikako ne stvarate dijagnozu koristeći internet već jedino kroz susret sa stručnjakom. Na svom putu, pogledajte stvari iz drugog kuta. Pišete o svojoj nelagodi, razgovarate sa psihologom, odlučili ste o tome porazgovarati s roditeljima. To je dobar početak. Upoznati sebe, u svim situacijama, je vrlo bitno i dragocjeno. Odlučite si dati priliku upoznati se i u nepoznatim situacijama. Kako bi Vam bilo da netko primijeti da ste tužni? Što bi se dogodilo kad biste to pokazali još nekome? Kakvi ste kada ste sretni? Što bi se dogodilo s Vama i Vašim životom kada biste češće bili drukčiji nego što ste navikli u ovom razdoblju? Moja pitanja Vam mogu pomoći u tome da Vas potaknu da pogledate stvari iz drukčijeg kuta, da si postavite pitanja koja mogu napraviti razliku i promijeniti Vaš odnos prema Vama samima. Jeste li spremni za izazov?