Poštovana psihologinjo,
imam pitanje vezano uz curu s kojom sam ušla u uže prijateljstvo. Na prvi pogled svi je dožive na isti način, da je vrlo draga, dobra, da bi sve napravila za prijateljice i iskrena. Međutim, od nekoliko ljudi sam dobila sasvim različite informacije. Primjerice, kažu da kad se druže s njom malo više vremena shvate da ona jako puno laže i da joj se ne smije vjerovati. Meni sve to zvuči kao pretjerana priča. Slažem se djelomično, jer sam i ja sama primijetila da laže oko nekih banalnih stvari, što je doručkovala, gdje je izašla i slično. Često voli kukati svima, žali se na sve i svašta, da joj je teško, pa plače i tako redom. Što se tu zapravo događa? Kako da se ponašam prema toj osobi? Ana
Poštovana Ana,
čitajući Vaše pismo prvo pitanje koje mi prošlo kroz misli bilo je, po čemu mjerimo nečiju iskrenost? Kako znamo, ili ne znamo, da je netko iskren? Koliko povjerenja imamo u druge, njihova ponašanja, njihove iskaze, a koliko vjerujemo u vlastitu procjenu sebe i drugih? Kako u ljubavnim, tako i u prijateljskim odnosima, nitko ne želi biti povrijeđen i ono što tražimo je svojevrsna sigurnost i povjerenje. Upravo iz tih razloga često podižemo vlastite zidove koji imaju zadatak braniti nas i štititi. Upravo ti zidovi mogu postati manje zaštitnički ukoliko osvijestimo čega se zapravo bojimo. Što se događa sa Vašom poznanicom ja Vam ne mogu reći, ali mogu Vam samo reći da ako je iskrenost vrijednost u koju vjerujete, budite iskreni prema njoj, razgovarajte otvoreno, pitajte što Vam nije jasno. Odnosi bazirani na pretpostavkama nailaze na nerazumijevanje, ako Vam je stalo do odnosa onda razgovarajte. Imajte uvijek na umu da možete odlučiti u svakom trenutku što je za Vas najbolje i upitati se što dobivate iz tog poznanstva. Time ćete sami znati što dalje.
Poštovana psihologinjo,
imam 37 godina i već sam dugo vremena nezaposlena. To je moj najveći problem. Ova nezaposlenost me skupo košta. Sve teže izlazim iz kuće, dane provodim gledajući televiziju, listam oglase i šaljem molbe za zapošljavanje. Nada da ću se ikad zaposliti je sve manja, kao da imam navalu negativne energije koja me nikako ne napušta. Iz kuće ne izlazim jer nemam novaca ni za kavu. U potpunosti ovisim, ponovno, o svojim roditeljima. Oni su prema meni divni i stalno me pokušavaju bodriti i davati mi snage, ali ja se užasno sramim. Ako izađem i vidim nekog poznatog u daljini odlučim promijeniti smjer ili ući u neku ulicu samo da me ne pitaju gdje sam i što radim. Partnersku vezu nisam imala već godinama. Jako sam tužna, nemoćna i noću često plačem. Ne znam ni sama što ću postići ovime što Vam pišem, ali jednostavno se osjećam tako sama i napuštena da nemam snage krenuti dalje.
Poštovana,
prije svega želim Vam reći da mi je žao da se nalazite u takvoj situaciji koja nije jednostavna niti laka u bilo kojoj životnoj dobi. Činjenica je da je stopa nezaposlenosti postala svakodnevna realnost. Ipak, način na koji reagiramo na situacije koje nam se kroz život događaju stvaraju našu osobnost. Upitajte se zbog čega je situacija kroz koju sada prolazite dobra za Vas? Ima mnogo sadržaja kojima se možete baviti tako da izađete iz kuće, a da Vam nije potreban novac. Ukoliko se družite, možete upoznati nove ljude, steći nova poznanstva, osjećati se bolje i raditi na svom cilju na drukčiji način. Ponavljanjem ponašanja kao zatvaranje u kuću, odabirati ne izlaziti ili komunicirati sa ostatkom svijeta, što dobivate? Može nam biti teško krenuti, pronaći snagu i uvesti neku promjenu, a sasvim je u redu to činiti postepeno, ali odlučno. Krenuti u promjenu, već je promjena. Samo hrabro! (Luana POLEIS)