Piše mr. sc. Luana Poleis, terapeutkinja i savjetnica za osobni razvoj
Poštovana psihologinjo,
Imam dijete od tri godine, koji ide u vrtić. Iako se moj suprug ne brine previše oko toga, ja se osjećam vrlo uznemirena i zabrinuta jer naše dijete ne jede kao druga djeca njegovog uzrasta. Odgajateljice nam često govore kako nema apetita i malo jede u vrtiću, a ista priča je i kod kuće. Nije premršav, pedijatrica je rekla da je sasvim u redu s kilažom, ali ne vidim da ikad jede zbog gladi, ili da je gladan. Uvijek moram trčati za njim. Je li to normalno?
Zabrinuta mama
Draga zabrinuta mama,
Mnogo je roditelja zabrinuto i ne znaju kako bi se suočili s prehranom svoje djece u prvim godinama života. Prije svega treba reći da dijete percipira Vašu zabrinutost oko njegovog odbijanja hrane, i to ne igra baš u Vašu korist. Kada dijete ima već oko dvije godine, trebao bi znati jesti sa žlicom ili piti samostalno iz čaše. S tri godine može potpuno samostalno koristiti pribor za jelo i točiti si vodu u čašu, ali to ne znači da ima volje to činiti. Mnoga djeca naviknuta su biti "služena", čak i kada nema nikakve potrebe za tim, na taj način mogu sporije razvijaju samostalnost. Vraćajući se na Vašeg sina, dijete u starosti od tri godine već je sposobno koristiti verbalnu komunikaciju kako bi pitalo za jesti kad je gladno ili reklo da mu je dosta kad je sito. Činjenica da nije pothranjen može biti samo pozitivna jer dokazuje da unosi dovoljan broj kalorija koji je dovoljan da ostane zdrav. Možda Vam želi reći da je vrijeme za promjenu, samostalnost u definiranju količine obroka. Pokušajte ga uključiti u pripremu obroka i razgovorom upoznajte ga s namirnicama koje zajedno spremate. Gledajući sveukupnu situaciju, na temelju Vašeg pisma, nema razloga za zabrinutost.
Poštovana,
Moje ime je Marijana i već sam pet godina u vezi s muškarcem kojeg obožavam. Voljela bih da se vjenčamo, ali on izgleda potpuno nezainteresirano. Živimo zajedno već gotovo godinu dana i, sve u svemu, dobro nam ide i lijepo se slažemo. Problem je u tome što svaki put kad to spomenem on se pravi da ne čuje ili nalazi isprike kao nesigurnost na poslu, ili da se parovi koji se vjenčaju brzo rastave i slično. Ukratko, meni takva situacija ne odgovara, ali ne znam kako se ponašati. Molim Vas za neki savjet. Hvala
Poštovana,
Vrlo važna činjenica, koju mogu zaključiti iz Vašeg pisma, jest da se Vaš partner i Vi dobro slažete. Mnogi parovi preživljavaju zbog neke vrste ovisnosti koja se stvorila između njih. Nije rijetka pojava sresti parove koji otvoreno kažu jedan drugome da je ljubav nestala, ali da naprosto se ne mogu pustiti. Također ima i parova koji brzaju sa vjenčanjem i onda se zbog kratkog poznavanja brzo rastave. Ne tako davno imala sam u terapiji bračni par koji se vjenčao već nakon četiri mjeseca poznanstva, jednostavno nisu mogli shvatiti kako se njihov odnos mogao toliko pokvariti nakon samo par mjeseci braka. U Vašem slučaju preporučila bih Vam da dozvolite dijalogu i komunikaciji da bude na prvom mjestu. Pronađite trenutak u kojem ste oboje opušteni i pokušajte s puno strpljenja pronaći zajedničku točku. Ako je osjećaj čvrst i iskren, pronaći ćete zajednički jezik. Možda ono što Vi shvaćate kao isprike je realno zabrinutost i strah. Vi mi zvučite vrlo odlučna u odluci vezanoj za brak, pokušajte ležernije razgovarati sa partnerom jer između vas brak već funkcionira. Objasnite mu da za okrunjenje ljubavnog sna Vama bi ipak značilo da to formalno i tradicionalno obećate jedan drugome.