Poštovana,
Vrlo me sram što vam pišem, i jako mi je bitno da moje pitanje ostane anonimno. Naime, ja sam gospođa u ozbiljnim godinama, vrlo ozbiljnim. Nedavno sam saznala da ću postati prabaka. Od početne sreće i plakanja, sada me obuzeo neki čudan osjećaj.
Osjećam se u krivu ako se ne veselim, a u jednu ruku tužna sam što ću postati prabaka. Ne bih voljela da me krivo shvatite, volim svoju djecu i svoje unuke najviše na ovom svijetu. Najbitnije mi je da su zdravi, sretni te da rade. Ali jako mi je teško se s time nositi.
Kad sam sama, često me uhvati nostalgija i zabrinutost. Nisam nikome pričala o tome, i molim vas da me ne potpišete. Molim vas za savjet, kako da si pomognem i uživam u trenutnoj situaciji i ostvarenju dugogodišnje želje? Unaprijed puno hvala.
Poštovana gospođo,
Suočavate se s generacijskom promjenom, sličnom onoj kroz koju ste već prošli kad ste prvi put postali baka. Nitko vam neće zamjeriti vaše emocije.
Imate pravo osjećati se kako se osjećate. Nostalgija koju opisujete, povezana je sa strahom da nećete uživati u praunucima dugo koliko biste željeli. U svima nama se javi strah, bez obzira na godine, kad osjećamo prolaznost vremena na koji ne možemo utjecati.
Moja preporuka je da poslušate svoje srce, prepustite se događajima i maksimalno uživate u njima. Život je lijepo živjeti punim plućima, kako ne bi žalili za lijepim trenutcima koji su prošli mimo nas.
Poštovana psihologinjo,
Već sam nekoliko godina svjestan da moram otići psihologu. Moja majka, s kojom sam u lošim odnosima, se također slaže – po mojem mišljenju zato što bi me se na taj način riješila.
S jedne strane volio bih otići da vidim da li mi zbilja može pomoći da stavim i ispravim ono što ne valja u mojem životu. A s druge strane, ne sviđa mi se što moram ispričati sve o sebi jednoj potpuno nepoznatoj osobi. Iskoristio sam vašu kolumnu kako bi možda i učinio prvi korak. Kako da si pomognem odlučiti? A. S. Pula
Poštovani A. S.,
Drago mi je što ste se odlučili na taj korak i obratili mi se. Otići psihologu nije, i ne smije biti, poniženje jer spoznaja da vam je potrebna pomoć je odluka koja upućuje na veliku zrelost. Psiholog nije kao doktor koji propisuje lijekove i gdje ima pasivnu ulogu.
Odlazak psihologu podrazumijeva aktivno uključivanje u terapeutski odnos. Uspostaviti odnos koji se bazira na povjerenju najteži je, ali i najbitniji korak. Ukoliko ste vi prvi koji ne vjerujete da je moguće ostvariti taj odnos, da vam neće biti od pomoći, upitajte se da li ima smisla uopće započeti takav odnos. Odabrati pravu osobu s kojom se možete savjetovati i otvoreno razgovarati presudno je za uspješno razvijanje situacije.
Bitno je naglasiti da, ukoliko se odlučite na taj korak, postavite realne ciljeve. Psiholog nema magični štapić kojim može riješiti sve vaše probleme. Naoružajte se strpljenjem, imajte na umu da je najbolje ulagati u sebe i u svoje dobrostanje. Morate biti spremni poslušati savjete, ali i kritike, koje su uvijek dobronamjerne. Da li da se, na kraju, obratite psihologu ili ne, ipak ostaje vaša odluka.
Dobar dan,
Imam kratko pitanje - možete mi objasniti da li je nakon velikog razočaranja moguće ponovno vjerovati u ljude. Hvala. A. B. C., 16g
Poštovana A. B. C.,
Ovo pitanje postavljaju osobe različitih generacija. Razočaranje nas uvijek zaboli i nerijetko ostavlja duboki trag u našim životima. Sigurno ste čuli za poslovicu "vrijeme liječi sve rane", ona najbolje opisuje oporavak nakon razočarenja.
Naime, nakon svakog razočarenja ili boli, potrebno nam je određeno vrijeme da se oporavimo. Vrijeme tugovanja vrlo je subjektivno, ali i vrlo bitno da prebrodimo i proživimo sve naše osjećaje. Strpljenje je uvijek čarobna karakteristika koja nam dopušta da uzmemo dovoljno vremena dok odlučimo krenuti ispočetka. Sretno!