Poštovana psihologinjo,
Ja sam majka od 33 godine i imam sina od 6 godina. Ozbiljno sam se počela brinuti za njega jer već otprilike godinu dana ima nevidljivog, izmišljenog, prijatelja sa kojim se svakodnevno igra i razgovara. Rekli su mi da je to samo prolazna faza u njegovom životu te da se ne moram brinuti obzirom da se druži i sa drugom (realnom) djecom. Međutim, kad ga čujem kako razgovara sam sa sobom u svojoj sobi prije spavanja, hvata me jeza. Ponekad imam dojam da se izgubi u svom svijetu mašte čak i dok smo u autu, u vožnji prema destinaciji. Kad ga upitam o čemu razmišlja, odgovara mi da ne razmišlja o ničemu, a da bi za par minuta priznao kako je razgovarao sa svojim prijateljem. Kada se tako nešto događa imam problem. Ne znam kako da se ponašam, što da činim, što da kažem. Kao mama što mogu uopće napraviti? Da ga vodim psihologu? Unaprijed hvala.
Poštovana,
Prema istraživanjima otprilike 60 posto djece u starosti od 3 do 8 godina ima imaginarnog prijatelja i to ne pretpostavlja nikakvu patologiju. Djeca su svjesna da se radi o vlastitoj kreaciji, koju uspješno i maštovito koriste kada, primjerice, nemaju pravog prijatelja za igru i razgovor. Radi se, znači, o kreativnom rješenju potrebe za društvom u igri te nije nužno povezano sa poteškoćama u svakodnevnoj društvenoj interakciji. U ovom slučaju, kako opisujete, Vaš sin razgovara sa svojim prijateljem u trenutku kada mora zaspati. Moguće je da je to način na koji on odgovara na svoju nelagodu u mraku ili samoći. Također, možemo interpretirati da se slično dešava u vožnji autom gdje je dijalog manje intenzivan ili interesantan i možda ga ne uključuje direktno. Svaki roditelj drukčije reagira na imaginarnog prijatelja, ovisno o pojedinom karakteru. Neki se ponašaju kao da zbilja postoji dok drugi ignoriraju njegovo postojanje. Najbitnije je da nitko od roditelja, ili drugih osoba koje su djetetu važne, ne zadirkuje ili ne pokušava ga uvjeriti u njegovo nepostojanje.
Razumno je i jasno da roditelj može imati poteškoće u razumijevanju situacije. Pokušajte dozvoliti sinu dovoljno prostora za njegovu igru, bez da prenosite svoje strahove na njegovo ponašanje. Vaš se sin igra sa drugom (realnom) djecom dokazujući da je prisutan u svakodnevnom i realnom svijetu. Preporučljivo bi bilo posjetiti psihologa u slučajevima kada bi dijete manifestiralo drastični pad u društvenim interakcijama i igri naspram imaginarne igre. Stvorite situacije u kojima će se dijete moći slobodno emotivno izražavati, postavljajte mu pitanja i potičite razgovore u kojima ćete mu prenijeti osjećaj sigurnosti. Verbaliziranje misli i osjećaja omogućiti će mu da se osjeti uvaženim, a Vi ćete upoznati dio njegovog svijeta koji Vam je do sada izgledao nedostupnim.
Poštovana,
Prije dvije godine postala sam udovica. Svijet mi se raspao i prvu godinu moj se život svodio na posao i kuću. Osjećala sam se u krivu za svaki osmjeh ili osjećaj i najmanje radosti koji bi mi se dogodio. Moj je suprug otišao brzo i iznenada. Nismo stigli imati djece. Želim se vratiti živjeti dok mi svi govore da je još prerano. Imam 34 godine, i ne znam što je ispravno.
Poštovana,
Žao mi je zbog Vašeg gubitka. Vrijeme tugovanja i žalovanja vrlo je vrlo subjektivno. U malim sredinama je često korišteno kao argument kritike. Mislim da je odgovor u Vama samima, te svoju potrebu možete osjetiti, prepoznati i vidjeti. Pokušajte umanjiti utjecaj okoline i sama odgovoriti na pitanje: Jesam li spremna? Kako znam da sam spremna? Što znači vratiti se živjeti? Ukoliko Vam je preteško, obratite se psihologu koji će Vam pomoći u pronalasku najbolje odluke za Vas. (Piše: Luana POLEIS)